Blog
četvrtak, rujan 18, 2008

Posezati za istinom kod nas... 

Neka mi netko ne zamjeri, ali nastavljati borbu kroz ovaj medij jednostavno više nema smisla. Do sad sam ovdje utopistički pokušao uloviti neuhvatljivo i doseći nedostižno. Iznošenjem istine, pokušavao sam stadu otvoriti oči, no pritom sam se borio samo s vjetrenjačama. Ukazivao sam na bitno i često bio prenošen ili bolje rečeno pljačkan od nekih novinarčića. Dok mi je bilo bitno da se čuje istina, to me nije toliko smetalo, ali s vremenom mi je dojadilo da se pod moje autorske tekstove potpisuju kojekakva - nazovi "vojnostručna" piskarala, koja znaju pisati samo ono što im se priopći u MORH-u ili prepisivati tuđu pamet. Istodobno, ni jedan kontrolirani medij u ovoj banana-republici nije našao za shodno pozvati me u neku emisiju i suočiti me sa onim politikantskim lažovčinama i ministrima. Krađa tekstova odavde, ostade jedini način proboja struke u javnost. Kao što znamo u ovom balkanskom blatu, čovjek od struke se nema čemu nadati. Sve, pa i čak i struka, mora igrati po babi, stričevima i stranačkom ključu.


 ...i objavljivati je u blogosferi...

A dok bagra krši Ustav na najvišoj državnoj razini i uništava tisućljetne tekovine obrane nacije, jedini blog koji se u zadnje vrijeme probio u potpuno kontrolirane medije, biva onaj od Nevena Ciganovića. Prenio ga Red Carpet u sklopu svenacionalne "afere" nekave Simonice i Ante. Čime se stadu svakodnevno odvlači pozornost sa bitnog, a mozgovi nam se ispiru na svim razinama svijesti. Veliki brat nastavlja tiraniju. Bilo bi smiješno, da nije toliko tužno i žalosno. U konačnici, što nakon svega toga samosvjestan pojedinac može učiniti? Čitajući zadnju seriju postova, mogli ste sami zaključiti kakav otpor nam je još preostao. Okupacija je okupacija, bez obzira kako oni to nazivali. Kontrola medija je kontrola medija, bez obzira kako oni to nazvali. Okupirani smo i drže nas u potpunom mraku. Nikad gore, ako preskočimo period osmanlijskih osvajanja. Budući nemam resursa za organizirati ono što bi trebalo, odlučio sam utvrditi bar unutrašnji krug i tako osigurati svoju posadu. Moji kadeti će biti dobro obučeni i pripremljeni za ono što slijedi. Ako ne mogu pomoći cijelom stadu, učinit ću to sebi i najbližima. Nositelji uskočkih gena bit će spremni za nastupajući raspad sustava.


...je isto kao i rukom hvatati Sunce.

 

Nakon točno 822 dana u blogosferi, shvatite ovo na neki način kao pregrupiranje snaga korporativne galaktičke flote. Tijekom čega će zkgf Manga donijeti i konačnu odluku, što i kako dalje. Naravno nikad ne reci nikad. Do konačne odluke, imate pozamašnu arhivu od 408 postova i 8902 (2134+6768) komentara za čitanje u nazad. Na originalnom CD-izdanju knjige u nakladi korporativne galaktičke flote broj komentara je nešto veći, ali o Blog.hr-u i njihovom odnosu prema tuđem intelektualnom vlasništvu, sve je već odavno rečeno i nema se smisla ponavljati. Nasuprot tome, Bloger.hr je bio sve ono što blog servis treba biti. Često sam njihovo uredništvo znao nazvati posljednjim lučonošama slobode medija u RH. Moji oštri tekstovi našli su put do njihove naslovnice čak 20 puta u proteklih 17 mjeseci. No danas to više nema nikakvog smisla. Blogosfera je od nedavno potpuno medijski izolirana. Znači u buduće svi koji me trebaju ili žele kontaktirati, to nek učine mailom na jet_manga@yahoo.com ili izravno na prijenosni komunikator broj +385 (0)98 286896. Lokacija svemirske postaje 012 bi vam isto tako trebala biti dobro poznata. Do sljedećeg kontakta u stvarnom životu, ostajte mi zdravo i pripravno...

Svako dobro želi vam

zapovjednik korporativne galaktičke flote Manga

poznat i kao;

Mr.sc. Tino Jelavić dipl.ing.aeronautike-pilot

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 15, 2008

Upravo u tim danima gorljivosti, visokog morala i borbenosti na Vis je stigao i ranije spomenuti Major Rickett. On svoja sjećanja opisuje ovako: "Svi su grozničavo utvrđivali otok i neprestano razmišljali kako napadati neprijatelja. Noću su britanski razarači iz Italije krstarili oko Visa i ispaljivali svijetleće rakete. Obje Viške luke odjekivale su od puškaranja. Neprijateljsko brodovlje nije imalo mira ni danju. Istina je da je Luftwaffe bio često nad Visom, ali je i RAF gotovo svaki dan u kanalu između Visa i kopna bombardirao njemačke konvoje. Partizanska obavještajna služba je, signalizirajući svijetlima sa otoka na otok ili prenoseći informacije brodicama, javljala da je broj potopljenih njemačkih brodova već prešao 50. Moral partizana bio je na zavidnoj razini. Svake noći, u lukama su se čuli zvučnici s vijestima i glazbom, a te vijesti su se širile dalje s otoka na otok, od usta do usta. Na okupiranim otocima usprkos brojnoj nazočnosti njemačkih vojnika, tamošnji partizani koji su pratili njihovo kretanje i vršili sabotaže, slavili su savezničke pobjede paleći prkosne krijesove. Sa Visa su se mogli vidjeti ti plameni simboli prkosa i vjere u pobjedu. Vatre su plamtjele na okupiranoj Šolti i Hvaru, a saveznici  su osjećali kako ih hvata ono isto raspoloženje, osjećaj snage i nepokolobljivosti tog naroda, koje smo već primjećivali gledajući partizane dok marširaju i slušajući njihovu pjesmu."

U vrijeme bez interneta i masmedija informacija se bolje distribuirala nego danas... 

Pjesma je, pričaju nam Višani danas, dok se prisjećaju svog otoka u to vrijeme, bila odušak, rađala se spontano. Pjesma je tjerala tjeskobu, težinu koju čovjeka mora ponekad obuzeti u ratu. Pjesma je nastajala sama od sebe. Vrlo često, nitko nije ni morao reći "Drugovi pjesma!", ona bi se pojavila spontano, da razgali, razonodi, utješi, osokoli. Jedno od najljepših svjedočanstava o našim partizanima, koje je otišlo u svijet, našlo se upravo u knjizi engleskog liječnika Ricketta: "Krenuli smo za Pothumlje pronaći prostore za bolnicu. Krenuli smo u suton, neoprezno. Kao da mrak nije bio dovoljno opasan za vožnju strmom i vijugavom cesticom, nego su se na njoj našli i partizani koji su pješke išli do noćnih položaja. Preko mora su stigle nove glasine, a u njima tvrdnje kako će Nijemci napasti te noći. Unatoč tome, vojska pored koje je prolazio naš kamion, bila je neuobičajeno i neviđeno bodra. Muškarci i žene, odjeveni u šarenilo talijanskih, američkih, engleskih i zarobljenih njemačkih odora, sa "titovkama" na kojima se gnijezdila crvena zvijezda, mahali su nam i smiješili se. Koračali su, pritisnuti teškim strojnicama, gurkajući magarce koji su nosili kozje mješine s vinom, potpuno se predavši harmoničnom borbenom pjevanju.

Viški zalazak je do danas ostao isti, ali promjenila se pjesma... 

Pjesma je odjekivala po planinama, stijenama, gudurama. Kamion se očajnički držao vijugave ceste. Iznenada uletjesmo u veliki val njihovih glasova. Bio je to eolski zvuk, sočan, iskidan, neuhvatljiv, veličanstven, maestralan, kao da ga na svojim krilima nosi vjetar. Taj zvuk nam je zapuhnuo lica iz procijepa ispred nas, prolazeći kroz nas poput bujice i, protiv naše volje, u nama stvarao neslućenu herojsku opijenost, gotovo drhtanje, gotovo delirij. U taj njihov ponos i dišpet, pjesma je unosila veličanstvenu ljepotu. Tako je ta ljepota bila zarazna da, u trenutku kada smo naišli na ovu salvu glasova, skoro nije bilo važno hoće li nam se kamion survati niz liticu. Tako je moćno bilo to pjevanje, tako strašno, tako potresno..."

  1) @Vis

  2) Tuđe nećemo, svoje ne damo!

  3) U očekivanju fajrunta...

  4) Zadnji trzaj?

  5) S one strane Jadrana

  6) Govori Denis Johnston

  7) Kontrola medija u ono vrijeme

  8) Od "istine" do prave istine

  9) Vis - zaokružen crveno

10) Dolazak saveznika

11) Najnevjerojatnija borbena operacija

12) Svjedočenja ostalih stranaca

13) Vis kao košnica

14) Pjesmu je rađala hrabrost

 

012station @ 08:53 |Isključeno | Komentari: 121 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008

Kad je Denisu Johnstonu prvi put na pamet pala ideja da bi mogao otići preko Jadrana, Vis se upravo spremao za obranu do posljednjeg čovjeka. Gradila su se utvrđenja, kopali rovovi, postavljala bodljikava žica i minska polja. U uvale su spremane bačve s benzinom koji bi se, prilikom desanta, mogao zapaliti. Na poljima su nikli kolci za slučaj desanta iz zraka. Svaki čovjek na Visu bio je vojnik. Stari i iznemogli, djeca, evakuirani su u Italiju, a zatim u zbjeg u Afriku. A sam Vis, kao da prkosi toj opasnosti sa kopna, davao je šakom i kapom. Ilegalnim kanalima, materijal i druge pošiljke slane su na kopno, gdje su partizani neprekidno napadali i iscrpljivali neprijatelja, sjekli mu željezničke i druge komunikacije i otežavali mu opstanak na svaki mogući način. Linije opskrbe na kopnu postale su za Nijemce toliko opasne i ne sigurne da su morski putevi izmedu dalmatinskih otoka bili upravo zakrčeni njemačkim brodovIjem, punim tereta. Sve dok taj prkosni otok ostane neosvojen, kažu svjedoci tih dana, on je samim svojim postojanjem za sebe vezalo fantastičan broj neprijateljskih vojnika. Luke Visa bile su "gole", nezaštićene danju, ali su svaka uvala i rukavac, izmedu strmih brežuljaka što su se kao čuvari nadvijali nad njih, bili prepuni kamufliranih brodića, partizanskih, ali i britanskih. Ti brodići su noću izlazili iz svojih zaklona i odvažno napadali okupatorsko brodovlje. Ti brodići su zarobljavali, potapali, gađali topovima, spaljivali njemačke teretnjake, napadali njemačke torpedne čamce, bilo je pravih duela na moru. Čak su se vraćali sa zaplijenjenim brodovima, slavno i ponosno, tegleći ih pravo u luku Vis ili Komižu. (Svjedočanstvo o tim ljudima pružio nam je svojedobno i bloger Babl.)

Nije petokraka naopako, već zastava... da bi bila crven-bijel-plavi... 

Za pohod na Vis spremale su se elitne njemačke jedinice. Na Novu 1944. godinu Nijemci su pokrenuli operaciju "Čarobni strijelac", odnosno "Strijelac vilenjak", čiji je cilj bio da se "počiste" preostala tri otoka koja su još aktivno prkosila i tako sa lica zemlje zbrisati otpor malog Visa. Vis se, međutim, utvrdio. Nije bilo planova za evakuaciju, čak ni za ranjenike. Radio-reporter Denis Johnston stigao je na Vis u trenutku kada je obrana već bila toliko konsolidirana da se slobodno moglo reći da je u tom ratu živaca Vis definitivno odnio pobjedu. A kako su Vis vidjeli oni koji su posljednjih mjeseci 1943. i početkom 1944. godine stizali na Vis? Idemo tragom sjećanja Anđelke Radeljić-Jovanović, koja je sa jednim zbjegom stigla na Vis posljednjih dana 1943. godine, kada su brojne brodice partizanske mornarice svake noći prevozile izbjeglice sa kopna na Vis. Anđelku smo upoznali dok je pisala već drugu knjigu o tome kako je ona vidjela rat. Atmosfera, koju je ona doživjela prilikom iskrcavanja u luku na Visu, bila je gotovo identična onoj koju je engleski radio-reporter tako dobro doživio i dočarao na svom snimku. U rukopisu pripremljenom za njenu novu knjigu "Rađanje slobode" pročitali smo: "Vis je vrvio kao košnica. Postajao je stjecište zbjegova, a oni su stalno pristizali. Vidjele su se nošnje sa Biokova, Dinare, Bukovice. Naravno, tolika mnogoljudnost i živost stvarali su galamu. Dozivalo se i dosta beštimalo..."

Nijemci zarobljeni na Korčuli 22.-23. travnja 1944. snimljeni u luci Komiža na Visu



Tih dana sve je vrvjelo na ostrvu. Očekivani njemački napad nije počinjao. Invazija je trebala biti provedena desantnim čamcima, podobrancima i jedrilicama. Oko Visa se gomilalo sve više eskadrila Luftwaffea. Luke Šolte, Brača, Hvara i Korčule bile su prepune Nijemaca. To je samo jačalo volju za obranu Visa, pa su partizani još ofanzivnije svojim malim brodicama vršili desante na susjedne otoke. Partizansku mornaricu činilo je mnoštvo malih drvenih brodica, zaštićenih vrećama pjeska. Imali su motor i možda jednu strojnicu. Išlo se konspirativno, a Nijemci su stalno patrolirali morem svojim velikim i modernim brodovima. Zvuk naših motora čuo se milje uokolo, a brzina im je bila svega nekoliko milja na sat. Zato i danas treba odati priznanje partizanskim mornarima. To nisu bili školovani ljudi u pomorskom smislu. Bili su to ribari, koje je život naučio navigaciji i ćudima mora. Oni su tako točno, nepogrešivo znali voditi te brodiće na mjesto gdje je bio zakazan susret, ilegalna veza ili akcija. Takvim brodićima partizani su vršili noću napade na susjedne otoke, pa i kopno. Nakon jednog takvog napada na Hvar, komandosi su zarobili četiri Nijemca i ispitali ih. Veličina Njemačkih snaga na obližnjim otocima bila je zabrinjavajuća. No partizani nakon toga odlučuju dodatno pojačati napade na njih. Stvarajući tako privid da su snage koje brane Vis daleko veće.

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008

Doktor Outfin također opisuje nepokolebljivost tih Ijudi: - Mora vas oduševiti njihov entuzijazam. Ponašaju se tako da se vidi za što se bore. A to se ne može reći za neke od nas. - Zanimljivo, - reče Johnston. - Po onome što čujem, bore se protiv više neprijatelja, a ne samo protiv jednog. Imaju raznih neprijatelja u zemlji... Doktor Outfin mu se prijateljski osmjehnu i poče pućkati lulu. - Ne može se mnogo lijepoga reći ni za koga od nas kako smo ušli u rat. Čak ni o Engleskoj. Izbjegavali smo sukob koliko smo mogli. Ali ovi Ijudi - oni ne trpe mnogo izazivanja. Sviđaju mi se... - zaključi doktor Outfin. "Kakve god bile druge vrijednosti partizana ", piše dalje Denis Johnston u knjizi "Nine rivers from Jordan", "uskoro ti postaje jasno da su navikli učiniti mnogo više od onoga što tražite, umjesto da stvar bude obrnuta, kako sam navikao kod drugih. Primjer, kakve snimke želim? Pa, kažem ja, malu grupu da je snimim kako maršira i pjeva. Naravno, naravno, kažu partizani, nema problema - samo treba da u devet, sutra ujutro, dođem na raskrižje, vidjet će oni što mogu učiniti. Sljedećeg jutra, zaista, sreće nas - ne mala grupa, nego čitav bataljon sa 300 boraca", kaže Denis Johnston u svojoj knjizi.

26. Dalmatinska divizija... 

U bolnici na Visu radio je i liječnik Jim Rickett. Nijemci su okupirali sva okolne otoke i tako sasvim opkolili Vis, kaže Riket. Sljedeći po redu za okupaciju bio je upravo taj otok. Ali odlučeno je da se Vis brani do posljednjeg čovjeka. Zadaća Major Ricketta, izdana od britanskog zapovjedništva, bila je stvaranje bolnice na Visu, te pomoć u nepresušnoj bujici partizanskih ranjenika. Prateći njegovu priču, čovjek je upravo zapanjen kako su ti malobrojni liječnici, partizanski i saveznički, uz minimum sanitetskog materijala, uspijevali zakrpiti, sastaviti, sašiti, raskidana tijela ranjenika. Major Rickett je za Vis saznao u talijanskom gradiću Traniju, kojeg su Nijemci napustili u velikoj žurbi. Rickett nakon rata u svojoj knjizi odlazak na Vis opisuje ovako: "Poziva me major Jones: - E, ovo će te naučiti da više ne budes dobrovoljac! - reče on. - Zašto? - Zato što si dobio prekomandu. - Kuda? - Ne pitaj me. Naredba direktno iz štaba savezničkih snaga. Negdje gdje je "vruće". Ancio? - upita me neki unutrašnji glas. Što mi je to trebalo, a imam ženu i troje djece! Svi su osim službenih izvješća, govorili da su Ancio - isturene poljske bolnice, blato, kiša, neprekidna topnička paljba... Otišao sam do drugog časnika. Ubrzo doznajem za Vis. - Grupa 133 ti je "glavna" na Visu. Imaš postrojbu komadosa, diviziju partizana i skoro ništa osim tvornice ribljih konzervi. Svi okolni otoci su puni švaba. - A koliko komandosa ima ta postrojba? - Pedeset - procijedi on. - Pa zašto švabe nisu već na tom Visu kao muhe? On se prvi put glasno nasmije i odmahnu - Pa daj im vremena... uskoro će doć!"

Britanski sanitet na djelu... 

Na karti Europe početkom 1944. godine Vis je igrao značajnu ulogu. Partizani su ga utvrđivali za obranu, a saveznici ne bez skepse gledali na to. Zatim je odlučeno pomoći obranu Visa, zbog važnosti za šire strateške ciljeve fronta u Italiji. Taj prijelom u shvaćanju rata, slobode, odvažnosti, pa i nadljudske istrajnosti, bio je toliko vidljiv kod stranaca, Engleza i Amerikanaca uglavnom, koji su se tih ratnih dana našli na Visu. - Po mišljenju mnogih Britanaca - govori Rear-Admiral Sir Morgan C. Morgan-Giles - Vis je bio osuđen na propast. Nitko od nas nije računao da će ljudi s tih prostora upotrijebiti ono što se ne uči u nijednoj vojnoj školi - masovnu srčanost i natprirodnu odlučnost za obranu svojega, koja je istodobno i hrabrost, i dišpet, pa čak i spremnost za samouništenje. Naši momci su bili na mnogim bojištima, nemilosrdno kasapljeni ili i sami u "brišućem letu". Ali takvu atmosferu nekog "romantičnog" spoja rata, uništenja, razdraganosti i veselosti nisu nigdje doživjeli - priča nam admiral Giles, kao dobar poznavatelj tadašnjih prilika na Visu.

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008

Malo-pomalo, istina o tome šta se dešava na tlu Jugoslavije prodirala je u svijet. Ubrzo je i britanski premijer, Winston Churchill, u poruci naciji, pred Donjim domom parlamenta rekao: "Vođeni velikom vještinom, organizirani na principu gerile, partizani su bili u stanju ujedno izmicati neprijatelju i zadavati mu smrtne udarce. Oni su bili ovdje, oni su bili ondje, bili su svuda. Nijemci su protiv njih poduzimali ofenzive velikih razmjera, ali, u svakom slučaju, partizani su, čak i opkoljeni, uspijevali se izvući, nakon što bi neprijatelju nanijeli velike gubitke... U Maršalu Titu partizani su našli istaknutog vođu, proslavljenog u borbi za slobodu..." U svom djelu "Second World War", Churchill je napisao i ovo: "Partizanske snage drže na Balkanu ništa manje nego 21 njemačku diviziju. Pored njih, u Grčkoj i Jugoslaviji nalazi se 9 bugarskih divizija. Sve u svemu, ove hrabre gerilske formacije privukle su 30 neprijateljskih divizija...". A otprilike u isto vrijeme, u ožujku 1944., Denis Johnston je, na slobodnom Visu, s terenskom opremom snimao svoje riječi: "Partizani nisu smatrali oslobođenje svoje zemlje nečim što se može odgoditi. Nisu čekali savezničku pomoć, nego su sami počeli borbu protiv okupatora. Borili su se potpuno sami, angažirajući protiv sebe, više neprijateljskih divizija od saveznika u Italiji..."

Churchill u Parlamentu 

"Nalazimo se u jednom Dalmatinskom gradiću..." nastavlja svoj uvod Johnston, a potom daje riječ časniku RAF-a. Razgovor teče usred buke istovara s brodova, jurnjave džipova, uzvika i limene glazbe 26. Dalmatinske divizije. Časnik počinje: "Dopast će vam se ovdje. Ovo je najnevjerojatnija borbena operacija u prvim borbenim redovima, koju sam ikada vidio. Čudna je to vojska - muškarci, žene; bore se, žive i rade zajedno. Djeca, dječaci od 10 do 12 godina, naoružani ručnim bombama i puškama, djeluju kao kuriri. Točnije, šeću se kroz neprijateljske linije, noseći poruke od jednog štaba do drugog. Hrabri su vojnici, ti dječaci. Mnogi poginu u borbi, mnogi su ranjeni. Muškarci i žene podjednako dijele prava i obveze - na bazi potpune jednakosti. Disciplina je stroga. Flert je krajnje nepoželjan. Razlike u spolu su, izgleda, stavljene ad acta dok traje rat. Neke partizanke su nevjerovatno lijepe. Imaju i očaravajući osmijeh, koji vas začara. Ali, ne smijete pogrešno protumačiti njihovo veselo "zdravo ". Pozdravljaju vas kao saveznika, a ne kao potencijalnog momka. Uostalom, samo pogledajte njihovu opremu - djevojke sa pletenicama, a s ramena im vise mašinke, bajonet i dvije bombe o opasaču, pričvršćene za sigurnosne igle. Uvijek su naoružane, čak i kad plešu. U svakom vodu ima 4-5 žena. Marširaju zajedno sa muškarcima i te kako drže korak... Johnston pita: A kad se umore?

Muškarci i žene, rame uz rame, branili su Dalmaciju i obranili RH 

Časnik RAF-a: Pa, ponekad ima i umomih, onih koji ne mogu izdržati, ali to su obično muškarci. Djevojke su i te kako izdržljive. Morate se sresti sa Katjom. Ona je jedna od naših stražara. Divna djevojka, kovrdžave svijetle kose, kristalno plavih očiju. Lijepe oči, sa daškom humora, vesele, ali kao čelik. Odjevena je u britansku jaknu preko veselo izvezene seljačke bluze, nosi talijanske vojne hlače, na nogama čizme sa čavlima, skinute sa njemačkog vojnika, poginulog u nedavnoj borbi. Potpuno je naoružana. "Vi, "engleski", pa vi ste smiješni - nikada ne gledate djevojku u oči, nego u njene "bombe" - kaže Katja. Lijepo je vidjeti sve te djevojke bez šminke, iako su, vjerujem, nekada upotrebljavale ruž i crvenilo za obraze. Ali, u ova vremena se šminka jednostavno ne može kupiti. U stvari - ništa se ne može kupiti. Nema trgovina, a nema ni novca. Ovdje se sve trampi. Kilo za kilo, funta za funtu. Svježe meso za brašno ili rižu. Jaja za keks i slično. Postoji službeno određena tablica za trampu. Nijedan partizanski vojnik, od Maršala Tita, pa sve do borca, ne dobiva ni penija za plaću. Dobijaju hranu i odjeću koja im treba, povremeno cigarete, kad zaplijene njemačko skladište. Neki od njih govore engleski, ali većina talijanski i njemački. "Stoj" - je povik kada vas stražar zaustavi noću. A kada se uvjere da ste "engleski" - viknu vam "Naprijed". A ako još oklijevate, dodaju prijateljsko "O.K. boy". Tako je Denis Johnston u razgovoru sa "jednim časnikom RAF-a" slušateljima BBC-a i svijetu predstavio naše partizane.

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 7, 2008

General Thomas Churchill, britanski oflcir koga je i reporter Johnston susreo na Visu, sjeća se tih dana: - Bilo je to 31. prosinca 1943. godine. Priredili smo pravi novogodišnji bal u jednom talijanskom gradu. Plesalo se, veselilo, zaboravili smo da je rat, željeli smo zaboraviti. U jednom trenutku priđe mi netko i reče da bi se osoba zvana Sir Fitzroy Mclean željela hitno sastati sa mnom. Ja tada nisam znao koje to, ali sam, prirodno, pristao naći se s njim. Ubrzo smo se upoznali. Tu je bio i Randolph Churchill, sin tadašnjeg britanskog premijera. Mclean, tada brigadni general, rekao mi je da se upravo vratio sa Balkana, sa Jadrana. Prenio je zaključke prema kojima je Jadran i te kako važan i sa našeg, savezničkog stajalištva. Posebno je spomenuo jedan otok - Vis. Partizani su ga odlučili braniti po svaku cijenu. Upitao me je, ukoliko se general Alexander s tim složi, bih li bio spreman da tamo uputim neke dijelove svoje jedinice. Ja sam tada zapovijedao pukom komandosa, zaista elitnom jedinicom. - U razgovoru sam - kaže Thomas Churchill - doznao još neke detalje o borbi partizana i samom otoku Visu i zaključio sam da nam odgovara da na njemu budemo vojno prisutni. Rekao sam da ću odmah poslije jedne bitke u Italiji moći uputiti izvjesne manje snage, a kasnije i čitavu svoju jedinicu. Tako je i bilo - završio je svoje sjećanje Thomas Churchill.

Maršal i T. Churchill na Visu obilaze postrojene komandose 

Ubrzo su saveznički vojnici bili na tom otoku za koje nekoliko dana ranije nisu tako reći znali ni da postoji. Stvorili su svoje tabore, ukopavali ono, u početku malo, svoje artiljerije, upoznavali taj narod koji se, sasvim sam, borio već preko dvije i po godine protiv okupatora. Svaki saveznički pilot, koji je polijetao sa aerodroma u Italiji, imao je na svojoj karti crvenom olovkom zaokružen otok Vis. Dok nije sagrađen aerodrom, to je značilo da u slučaju iznenadnog kvara ili pogotka može iskočiti na slobodnu teritoriju ili, uz veću sreću, čak se i prinudno spustiti. Vraćajući se sa bombardiranja neprijateljskih ciljeva u Jugoslaviji, Austriji ili iznad rafinerija nafte u Rumunjskoj, engleski i američki piloti su nadlijećući Jadran obavezno uzimali kurs preko Visa. Mnogi su se spasili iskakanjem padobranom iznad otoka ili prinudnim slijetanjem. Mnogi su i poginuli tijekom toga. Nakon što je krajem travnja 1944. iskrčen aerodrom, ta statistika se popravila. Denis Johnston je zabilježio mnoge priče o Ijudima sa kojim je proveo samo četiri dana, a ponio utisaka gotovo za čitav život. U svojoj knjizi, nekoliko stranica posvetio je kazivanju jednog američkog pilota i britanskog Iiječnika Outfina. To su bili prvi Ijudi koje je upoznao odmah poslije iskrcavanja u Komiškoj luci. Njihova kazivanja o običnim stvarima i običnim Ijudima bila su prva upečatljiva svjedočanstva ovog engleskog novinara o partizanskim borcima.

Umjetnička impresija prinudnog slijetanja na more 

"Amerikanac, koji je bio oboren negdje nad obalom, sada se vraća u Italiju", piše Johnston u svojoj knjizi. "Priča mi da ga je najviše iznenadilo na putu što mu je pratitelj bila vrlo lijepa djevojka, partizanka, prepuna raznoraznog naoružanja. Oko pasa joj je, kaže ovaj pilot, pravi "pojas nevinosti" - ručne bombe o opasaču. -  Mogu da shvatim da je posao - posao, da je zadatak - zadatak, kaže ovaj pilot. - Mogu da se okanem žena, ako znam da ću upasti u nevolje. Ali, zaboga, prokletstvo, spavali smo jedno kraj drugog! Neki mi kolege kažu da su ove djevojke pravi dinamit. Ako išta pokušate - pucaju! Moraš se prema njima ponašati kao prema svakom običnom vojniku i da zaboraviš na njihov spol. O.K., kažem ja, u redu, sve je u redu što se mene tiče, nemam ništa protiv, ne smeta mi, ali zar čovjek mora s njima da spava u istoj prostoriji? Nisam na to navikao kod kuće!" Da ima i žena-vojnika, razumljivo je u Titovom slučaju, piše dalje Denis Johnston. Jer, kod njega je čitavo stanovništvo u pokretu i gerilska borba je jedini izlaz. Žena može baciti "Molotovljev koktel" vješto poput muškarca. Žena nije ništa slabija ni kada snajperom treba ukloniti stražara i slično. Nisu te partizanke nekakve gromade od žena. Ima, naravno, i onih opasnog izgleda, rođenih Amazonki, ali, većina je kao svaka druga grupa mladih žena na kakve biste naišli u tramvaju ili na sastanku. Ljepotice slobodna izraza lica i one stidljive koje bi mogle šetati, spuštena pogleda, otmjeno odjevene. Ima ih koje liče na prodavačice i na seIjačke kćeri - ukratko, svih tipova. Ali, kako samo od njih postaju vojnici?!

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 23 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008

"Fazu 1. moram započeti klasičnom metodom indirektnog pristupa. Znači nikome ni riječi gdje sam i gdje namjeravam ići! Najbolje početi sa serijom dosadnih zahtjeva i molbi vojnim vlastima. Sve te zahtjeve treba tako tempirati da budem još dosadniji nego obično. Kad ih dovedem do ludila sa stalnim kontradiktornim molbama i zahtjevima, papirima, formularima i pismima... kreće faza 2. To mora biti mješovita operacija s raznim vidovima vojske. Ako ih sve uvučem u igru, nitko se neće osjećati odgovoran, jer nitko neće imati pregled cjelokupne situacije. Tako se smanjuje vjerojatnost da će netko shvatiti što smjeram i da neki visoki vojni dužnosnik kaže - NE!" Johnston zatim nastavlja: "Krenimo od zrakoplovstva, koje se odlikuje entuzijazmom čim se spomene publicitet. Osim toga, pošto imaju združeno zapovjedništvo nad Mediteranom, oni pojma nemaju da je za Balkan operativno nadležan Kairo. Razlog posjete bit će reportaža sa posadom Viške radarske postaje, što je uvijek dobro za moral zrakoplovaca. Srećom Vis još nema aerodrom, pa će prijevoz tamo morati izvršiti mornarica. Eh - mornarica! Oni su vrlo susretljivi i voljni pomoći svakome, pod uvjetom da se za to ne mora kozultirati nekog admirala. Jer admirali uvijek kažu "NE"! Na kraju, vojska tj. pješaštvo. Vojska se oduševljava kada uvijek može reći "DA", pod uvjetom da ne mora više ništa učiniti, osim i dalje obećavati. No oni će mi izdati dozvolu za kretanje." Johnstonovo majstorstvo snalaženja u britanskoj birokraciji konačno je urodilo plodom. Jedan LCI (Landing Craft Infantry) ukrcava opremu za snimanje u Monopoliju, njih u Bariju, te ih na Vis prevozi u noći 8. ožujka 1944.

Reljefni prikaz otoka Visa



Otok Vis je gromada koja se strmo uzdiže iznad neobično plavog mora. Naglo, reklo bi se bez ikakvog upozorenja, više ne vidite neprekinutu pučinu, nego nekoliko manjih otočića i Vis, što se kao prkosno stisnuta šaka uzdignuo iznad jednog od najsunčanijih dijelova Jadrana. Mnogi su shvatili njegov značaj, borili se oko njega, zauzimali ga i prepuštali drugima jedino kada su morali. Znali su za njega i stari Grci, i stari Rimljani, pa Mlečani... Bili su tu i Francuzi, u vrijeme Napoleona; bili na Jadranu i bacali oko na Vis. Da ih spriječe, na njega se iskrcavaju Englezi i u jednoj bici, slabijim snagama porazili francuske brodove. Nešto kasnije "naša" Austro-Ugarska flota potapa Talijansku... Spisak sigurno nije potpun, ali se iz njega može sagledati značaj koji je Vis imao u velikim planovima Ijudi koji su snivali o svjetskoj slavi i prevlasti na Jadranu i Balkanu. Došao je Drugi svjetski rat. Stara Jugoslavija je propala za nekoliko dana, a gospodari Visa su, bar nominalno, Talijani. Narod Visa se nikada nije htio pomiriti sa takvim stanjem stvari. Talijanska okupacija, tvrdili su tadašnji italijanski fašisti, nije bila okupacija, nego "oslobođenje", pripajanje Visa i njegovih Ijudi "velikoj matici - Italiji". Prema riječima talijanske propagande, Vis je bio povijesno, prirodno vezan pupčanom vrpcom s velikom Italijom, još od starog Rima. Višani se nisu samo smijali tome. Borili su se. U jeku okupacije djelovali su narodnooslobodilački odbori. Rađalo se i umiralo, vjenčavalo i razvodilo po zakonima narodne vlasti. Čak je raspisan i narodni zajam. Talijanska vlast, kakva-takva, protezala se samo u par gušće naseljenim i utvrđenim mjestima. Na premoćno većoj teritonji tog slobodarskog otoka u pravom smislu djelovala je narodna vlast.

Viški aerodrom službeno je otvoren 1. svibnja 1944.



Italija pada u jesen 1943. Srušili su se i snovi o gospodarstvu nad teritorijom nekadašnje Rimske imperije. Jedina moguća vlast, već i ranije potvrdena i dokazana, sada je zaista i bila jedina - narodna. Narod je prihvatio svoju vojsku i dao joj sve što je imao. I vojska je, isto, dala sve. Početkom 1944. godine Vis je postao snažno partizansko utvrđenje. Ubrzo Vrhovni štab daje dozvolu za iskrcaj na Vis i nekih savezničkih snaga, u cilju dodatnog ojačavanja obrane otoka. Na Vis su stigle nevelike, ali dobro uvježbane i odabrane savezničke snage. Uskoro je zahvaljujući njihovoj mehanizaciji, krajem travnja Vis dobio i aerodrom. Možda su neki od savezničkih vojnika i časnika taj odlazak preko mora u prvo vrijeme uzeli kao egzotičnu avanturu. No, ubrzo su shvatili da se nalaze na otvorenoj bojišnici i medu Ijudima sasvim drugačijim od onih iz njihovih ranijih predstava. Stoga su uspomene na njihove hrabre partizanske suborce ostale dugo u sjećanju. Kada su Udovičić i Topolovec tridesetak godina nakon rata obilazili udruženja engleskih veterana, tragajući za onima koji su se tih dana 1944. godine našli na Visu, kažu da nije bilo Ijepšeg i ugodnijeg profesionalnog zadatka od razgovora s tim Ijudima. Dočekivali su ih u svojim klubovima i kućama sa našim zastavicama, požutjelim fotografijama svojih partizanskih prijatelja, pokojom duboko usađenom našom riječju i obavezno vrlo dobro sačuvanom melodikom partizanskih pjesama. Ono što slijedi su njihove priče o nama...

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 41 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008

Istina o Jugoslaviji, istina o tome ko se zaista bori protiv okupatora, teško se probijala u svijet. Svjetske agencije i sredstva informiranja dugo su bili preplavljeni vijestima sa drugih, po njihovom mišljenju, važnijih ratišta. Tu i tamo bi se probila pokoja manja vijest o uspjesima partizana. Nerijetko se dogadalo da se ti uspjesi pripišu četnicima. U to kolo se miješala i kraljevska izbjeglička vlada, tim aktivnije što je istina o četničkoj izdaji više prodirala i izvan granica Jugoslavije. Zato ne bi bilo loše - računali su cenzori - poneku vijest i prepraviti. Na primjer, da se ne kaže kako su partizani digli u zrak neprijateljski vlak ili izveli neku sličnu akciju, nego samo da je to djelo "patriota", ili "boraca za slobodu". Mnogim krugovima vani nije išlo u račun da se vidi i čuje da se u Jugoslaviji protiv neprijatelja, u stvari, bore jedino - partizani. U takvim okolnostima se kod Johnstona stvarala ideja da krene u Jugoslaviju. Slušajući te rane konferencije za tisak kod Barija, prisjeća se Denis u svojoj knjizi, kako je vojna obavještajna služba predviđala veliki Njemački protunapad kojim bi saveznike izbacila i iz Napulja. "Do napada će, govorili su, doći čim Balkan bude "očišćen " - za što Nijemcima, vjerovatno, neće trebati mnogo vremena. Ali, Balkan, eto još nije "očisćen", tamo se još na dalmatinskoj obali vode ogorčene borbe. Zato nije ni došlo do očekivanog protunapada u Italiji. Neprijatelj pokušava uništi ono nekoliko preostalih slobodnih mjesta kroz koja se partizanima u unutrašnjosti dostavlja pomoć. Cilj ovog je da se presiječe posljednja preostala veza sa svijetom".

Kraljevi "antifašisti" u praksi... 

Ta "posljednja preostala veza sa vanjskim svijetom" nije, naravno, bila jedina. Piscu se to činilo iz vizure saveznčkih štapskih karata. Ali, Vis je u tom trenutku bio zaista jedna od najvažnijih točaka linije dostave pomoći partizanima. Pomoć, ma kolika, bila je bolja od nikakve. I još nešto - bio je to kanal kojim su, kao slabašni mlaz vode, ponekad kap po kap, "curile" vijesti o onome što se dogada u Jugoslaviji. "Čitavu zimu", nastavlja Johnston, "pratio sam operativnu mapu na zidu zapovjedništva Pustinjskog vazduhoplovstva, gledao kako otoci, jedan za drugim, bivaju pregaženi. I sada je ostalo samo jedan - jedini otok od nekog značaja - Vis, transjadranska utvrda saveznika i posljednji Titov otvoreni prozor. Taj otok je prava tvrđava, piše Johnston. Garnizon na njemu čine snažne partizanske snage, a ojačava ga odred britanskih komandosa i američkih rendžera. Kroz ovaj kanal sa Balkana stiže najveći dio informacija o ciIjevima za napade bombardera. Vis je sjedište jedne od najvažnijih radarskih  postaja britanskih snaga. Neprekidno, svakog dana, svake noći, očekuje se početak velikog njemačkog napada na Vis. Nijemci su koncentrirali desantne čamce i "Siebel" trajekte po sidrištima svih obližnjih otoka", kaže Johnston u knjizi "Devet rijeka od Jordana ". No očekivani napad, Vis nije čekao bespomoćan. Vis se brzo pretvarao u "ježa", u pravu utvrdu. Postajao je to zahvaljujući odluci Maršala Tita. Shvaćanje potrebe da se tu stane i da se otok brani. Vis ne smije pasti, ako se želi razvijati partizanska mornarica i zadržati spona sa saveznicima u Italiji.

Vojni trajekti kojima su tada vrvile luke susjednih škoja...



Obrana otoka je bila zadaća postrojbi 26. Dalmatinske divizije, koja se tu nalazila sa četiri brigade, te partizanske mornarice koja je sudjelovala u ofanzivno-desantnim akcijama na druge otoke. Vis je pripreman za obranu od desanta sa mora i iz zraka. Pošto su partizani bili spremni braniti otok, saveznici su došli sa pojačanjem protuavionske obrane i radarskom postajom. Saveznici su, u određenoj mjeri, ispoljavali i skepsu u pogledu obrane otoka od invazije, rukovodeći se sa svojim ranijim iskustvima. Isticali su blizinu neprijateljskih aerodroma u Mostaru i Zemuniku, ali, vidjevši odlučnost NOV za obranu Visa, oni su se, takoreći, morali priključiti. Saveznici su uočili i svoju prednost nad Nijemcima, ukoliko se i sami pojave na Visu. Koristili bi se, svojom nadmoći u zraku i na moru. To je bila ujedno bila i obrana savezničkog desnog boka, gledajući sa talijanskog fronta. No za dolazak na Vis, Johnston je trebalo puno domišljatosti i taktike u srazu sa britanskom birokracijom. "Sviđa mi se pojam - partizan. A u novinarskom pogledu, to je izvanredna štorija! Čiju objavu - onemogućuju politički, a ne sigurnosni razlozi. Znači svako lukavstvo je dozvoljeno, u cilju zbunjivanja vojnih vlasti. Uvijek me zabavlja povući za nos vojne vlasti zadužene za kontrolu dopisnika. Plan odlaska na Vis, dakle, treba razraditi po fazama, kao vojnu akciju." zaključuje Johnston sa svojim karakterističnim irskim humorom.

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008

POVJERLJIVO -

ŠTAB SAVEZNIČKIH SNAGA (Istureni)

Memorandum sljedećima:

Brigadier Clark, PRO (Public Relations Officer) Pete armije,

Major Heneker, PRO Osme armije,

Major Mac. Crary, MAAF (Mediterranean Allied Air Force)




1. Časnik za. vezu, Štab savezničkih snaga, naređuje da se svi časnici za odnose s javnošću u Italiji obavijeste da bez odgode onemoguće odlazak bilo kojih dopisnika na Balkan.

2. Časnici pod vašim zapovjedništvom trebaju biti informirani o prethodnom.

3. Časnike za vezu 15.zrakoplovnih snaga, indijskih, novozelandskih i juznoafričkih snaga obavijestit će Colonel Howard, časnik za vezu indijskih jedinica, po svom povratku - danas.

Col. AUS Edward E. Bomasr,

Pomoćnik časnika za vezu,

Štab savezničkih snaga

Zona odgovornosti MAAF 

U nastavku knjige prenosi se razgovor Johnstona i jednog neimenovanog sugovornika:

- Zašto to? - pitam ja.

- Pravo da ti kažem, stari moj, ne znam. Sve mi se čini da je to neka zavrzlama u Kairu. Balkan, znaš, spada pod Kairo. Tako je odlazak na Balkan dozvoljen samo dopisnicima rasporedenima na Bliski istok.

- A šta će područje Balkana pod administrativnom kontrolom Kaira? Zar komandosi ne operiraju odavde?

- Naravno. Ali, u administrativnom pogledu, to područje se oduvijek smatra dijelom Istoka. Učio si, valjda, rimsku povijest.

- N - da... Znači, to su skrivili imperatori Arkadije i Honorije... Znači ovako - ako hoću na Vis, prvo moram do Kaira, da mi tamo neko da dozvolu?

- Gore od toga! Morat ćeš završiti padobranski kurs!

- Kakav padobranski kurs?! Pa brodovi nam se provlače do Dalmacije svake noći!

- Točno. Ali, pravila kažu da se mora proći kroz padobranski kurs. Možda da bi sve zvučalo važnije. Ili - da se Ijudi sasvim obeshrabre, da nikako ni ne idu. To bi, vidiš, značilo afirmirati Tita.

- Pa zar Tito nije na našoj strani, na strani saveznika?

Saveznički piloti iznad karata... 

- Jest, ali nije na strani Kaira. Sve ti je to vrlo komplicirano. Kraljevska jugoslovenska vlada pokušava djelovati iz Kaira. Ta ti je vlada kao protiv Nijemaca, ali je, sve mi se čini, još i više protiv - Tita.

- A zašto?

- Zato što je Tito - crveni! Ako Tito pobijedi, bit će to vrlo nezgodno za kraIjevsku jugoslavensku vladu. A mislim još da ni naš Foreign Office neće u tom slučaju biti pretjerano oduševljen.

- Znači, nije nam jasno čiju pobjedu priželjkujemo u ovom ratu?

- E, ovdje u Italiji smo sigurni. Montgomeri podržava Tita, jer je Tito sposoban vojskovođa i jer na Balkanu veže više njemačkih divizija nego sve savezničke snage na ovom frontu, u Italiji. Kad bi Titove snage doživjele neuspjeh i propale, mi u Italiji bismo imali novih dvadesetak neprijateljskih divizija, da se s njima nosimo.

- E, ako je tako, onda mi, novinari, moramo reći koju dobru o Titu, bez obzira na to što Kairo kaže i misli.

- Nemoj ni pokušavati! Što god napišeš o Balkanu, mora se uputiti u Kairo, na cenzuru. To ti je - pravilo. Nema načina da se zaobiđe". Tako Johnston piše u knjizi "Devet rijeka od Jordana" o svojim prvim spoznajama o događajima "s one strane Jadrana".

012station @ 09:40 |Isključeno | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 29, 2008

Na četiri ploče promjera tridesetak centimetara snimljen je sav originalni reporterski materijal. Čitamo na naljepnici: "D. Johnston - Inside Yugoslavia ". U ratnim godinama osnovni način bilježenja zvuka još uvijek su bile gramofonske ploče. Sa magnetofonima su tek vršeni pokusi. Već je prebacivanje teške i komplicirane opreme za snimanje na pločama na tlo Jugoslavije, samo po sebi, predstavljalo mali podvig. Pažljivo, da se ne bi oštetila, postavljamo ploču. Čujemo šuštanje... Mi smo prvi koji poslije više od trideset godina slušaju ove originalne snimke. Ploča još uvijek šušti, a zatim igla upada u prvu brazdu. Čini nam se da nijedna fotografija, nijedan tekst, ništa izuzev tog fascinantnog zvuka, ne može dočarati vrijeme kome smo pošli u susret... Najavu čita John Snagge, spiker BBC-a, koji je priopćio sve važne događaje tog vremena: početak rata protiv Njemačke, pobjedu kod Staljingrada, kapitulaciju Italije, iskrcavanje u Normandiji, oslobođenje Beograda, vijest da će kroz jedan minut stupiti na snagu bezuvjetna kapitulacija Rajha... Snagge je imao običaj govoriti veoma glasno, rečenica mu je bila zvonka, prodorna i teško bi ikakvo neprijateljsko ometanje emisije moglo zaustaviti tu silinu glasa.

Legendarni spiker BBC-a na djelu


"Ne znamo kako, nastavlja spiker, Johnston i Wade, naš snimatelj, prebacili su terensku opremu za snimanje u Jugoslaviju, pa vam BBC prenosi glasove naših hrabrih i plemenitih saveznika - partizana. Evo, dakle, Johnstonovog glasa, snimljenog u okupiranoj Jugoslaviji". Sasvim dobro se osjeća atmosfera otvorenog prostora. Žamor, poneki uzvik, zvuk motora - vjerojano je neki džip projurio pored reportera. A zatim jedan glas sa dobrim irskim naglaskom: "Across the Adriatic Sea, up and down that once happy hunting ground for pleasure cruisers - the Dalmatian coast..." govori reporter Denis Johnston i nastavlja: "...danas se vodi jedna od najherojskijih borbi ovog rata. To je borba njenog naroda protiv krajnje nepopustljivog neprijatelja i protiv još gorih kvislinga i satelita - rat u kome se nesretnici što padnu u ruke neprijateIju skoro nikad ne mogu nadati milosti, rat u kome se muškarci i žene, bez obzira na razlike u spolu ili položaju, bore rame uz rame..." Tako je počela prva zvučna reportaža sa slobodne teritorije u Jugoslaviji.

Tvrdova Irac u smiraj života


Trideset godina kasnije, početkom ožujka 1977. u Dublinu, autori knjige su razgovarali s odvažnim, šarmantnim i na irski način duhovitim reporterom sa snimaka na Visu 1944. godine. Nije glavni problem bila blizina Nijemaca, nego cenzura, počinje Johnston  svoju fascinantnu pdču. Sve sam ja to zapisao u dnevniku i opisao u svojoj knjizi "Devet rijeka od Jordana". Denis Johnston je bio ratni reporter. U pustinji, Sahari, gdje je pratio bitku kod El Alameina. U Italiji, gdje je, kad je front zastao, saznao da se "s one strane Jadranskog mora" vodi herojska borba. Osjetio je da tu ima izvanrednu štoriju i da Titove partizane treba afirmirati pred licem svjetske javnosti. Johnston je sačuvao sve, svaki papirić, svaku fotografiju koja ima veze sa njegovim boravkom u Jugoslaviji. Kako je Johnston stigao u Jugoslaviju? Pod kakvim uvjetima? Kako je vidio i doživio partizane? Tu sliku koju smo dugo otkrivali, živopisno upotpunjuju njegova knjiga, dnevnik i sati razgovora sa njim. Knjiga "Nine rivers from Jordan" doživjela je dva izdanja. Našim prostorima posvećno je 30 strana. Peto poglavlje nosi naziv "Skretanje u Iliriju" i ovako počinje: "Na zidu Odsjeka za dizenteriju zakačena je obavijest. Vjetrić ga pomiče, pa papir pomalo leprša... Na njemu piše...

012station @ 10:26 |Isključeno | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 27, 2008

Početkom 1944. godine kraj rata još nije bio na vidiku. Front u Italiji je zastao. Njemačka propaganda tvrdila je da se front na istoku samo taktički skraćuje. Invazija Normandije bila je tek hrpa planova. Jedina slobodna teritorija u Europi nalazila se na Balkanu, u Jugoslaviji. U Jugoslaviji, antifašistička borba plamtjela je već više od dvije i po godine. Na prijelazu izmedu ratnih godina, 1943. i 1944., 300.000 partizanskih boraca vezivalo je više od 850.000 pripadnika okupacijskih i kvislinških snaga. Bilo je to znatno iznad broja hitlerovaca i drugih koji su se u Italiji suprotstavljali saveznicima. Uspjesi narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) doprinijeli su porastu značaja jugoslavenskog ratišta. Toj tako upečatljivoj činjenici, o kojoj su vijesti u svijet prodirale sporo i uz mnogo prepreka, nisu se mogli oduprijeti čak ni najglasniji zagovomici embarga prema vijestima koje su stizale iz planina u Jugoslaviji. Ipak, za saveznike, ta borba bila je od izvanrednog značaja. Ona je doprinosila konsolidaciji tek otvorenih frontova u Italiji, bržem napredovanju sa istoka i bliskom otvaranju drugog fronta u Normandiji. Vanjska podrška Draži Mihajloviću topila se pred snagom i širinom partizanske borbe. Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a postajale su nezaobilazne činjenice za sve one čiji su se interesi križali na našim prostorima u tom svjetskom ratu.

Karta ovih prostora 1941...

Vojna situacija u Jugoslaviji nije bila nimalo povoljna za okupatore. Zato je smišljen smjel plan: onesposobiti ili čak uništiti jake partizanske snage na slobodnim teritorijama u unutrašnjosti zemlje, a dalmatinske jedinice prvo sa obale, a zatim sa otoka "baciti u more". Po mišljenju njemačkih ratnih planera, to je moglo biti presudno za sudbinu rata u Jugoslaviji i popravljanje već dobro narušenih pozicija u Evropi. Ofenziva je počela u decembru (prosincu) 1943. godine i trajala gotovo tri mjeseca. Skršena je kao i sve ostale, a partizanski pokret postao je jači za nove desetke tisuće boraca. Dva stranca, reporter Denis Johnson i snimatelj Wade, sa terenskim uređajima za snimanje zvuka, stigli su upravo tih dana na slobodni partizanski teritorij. Trideset godina nakon rata u arhivama BBC-a otkrili smo snimke i cijelo desetljeće išli njihovim tragom. Na početku traganja znali smo samo podatke iz originalne najave engleskog spikera: "Predstavljamo vam snimke sa možda najčudnijeg putovanja koje je ikada preduzeo ratni dopisnik BBC-a. Oni su upravo stigli iz Armijskog štaba u Italiji, ali kada su i kako načinjeni - ne možemo vam reći, jer još ne znamo. Jedino znamo da ih je načinio Denis Johnson, naš dopisnik unutar zemlje za koju Nijemci tvrde da je drže u rukama, unutar Jugoslavije. Evo, dakle, glasa Denisa Johnsona u okupiranoj Jugoslaviji:

...i karta naših prostora nakon kapitulacije Italije 1943...

- S one strane Jadranskog mora, uzduž i poprijeko po nekad bezbrižnim lovištima za bogataške jahte - po dalmatinskoj obali - i u divljim, pitoresknim krajobrazima Jugoslavije, danas se vodi jedna od najherojskijih bitaka ovog rata... Ovi Ijudi znaju za šta se bore. Imaju apsolutnu vjeru da su u pravu i u svoju konačnu sudbinu. A u ovom svijetu cinizma i podjeljene lojalnosti velikih, jedinstven je doživljaj biti medu njima i moći im pomoći." Ratni uvjeti, prije svega razlozi konspiracije, nisu dozvolili da se u reportaži spomene bilo kakav naziv, ni jedno ime, ni jedan čin. U BBC-u su samo znali da je reportaža emitirana u martu ili aprilu (ožujak/travanj) 1944. godine. Zatim je otišla u "bunker" i čekala trideset godina da ponovo ugleda svjetlo dana. Za to vrijeme izblijedjela su sjećanja mnogih koji bi mogli nešto više reći o tome kako je ova fascinantna zvučna slika iz Jugoslavije stigla u London. Gdje su njeni autori, gdje su bila snimanja i ko je učestvovao u njima, da li je emitirano sve što je snimljeno? Činilo se da će tajnu prve zvučne slike iz okupirane Evrope, kako kaže spiker u originalnoj odjavi reportaže, zauvijek čuvati četiri krhke i lomljive gramofonske ploče na 78 obrtaja...

012station @ 09:15 |Isključeno | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008

Vjerojatno ste po sporijem ritmu objave prošli tjedan, primjetili da se nešto kuha u glavi pisca online knjige pod naslovom "012station - dnevnik svemirske postaje". Suočivši se s gašenjem slobode medija u kvadrantu, njen pisac dolazi do egzistencijalnog pitanja, čemu dalje? Blog kao prva razina obrade informacija, može živjeti samo uz postojanje slobodnih medija, koji ga mogu prenositi. No tome je upravo došao kraj. Samim time, blog postaje unutrašnji monolog, razgovor sam sa sobom, koji šire mase ne mogu čuti, bez obzira na prosuto biserje u blogosferi. Suočen s pitanjem, ima li smisla nastavljati u takvom okruženju, zkgf Manga suočava se s najvećom stvaralačkom krizom do sada. Logikom stvari, nastavak pisanja u tim okolnostima nema smisla. Odgovor se nametnuo sam po sebi. Jedino što još ovdje možemo učiniti, iskristaliziralo se u prethodnom postu. Obavijest. Opremite se i budite spremni za sve što nam mračna budućnost donosi. Jer sukladno iskazanim trendovima, neće nam donijeti ništa dobra.

Zalazak nad pustinjom...

Međutim, diskusija s novim komentatorom ul-flayerom, nagnala me je na još jedan, možda i posljednji korak na ovom blogu. Načevši temu uskočko-partizanskog ratovanja ove nacije kroz tisućljeća, obećah mu reći još nešto na tu temu. Odlučih podijeliti s njim i vama, nekoliko tekstova iz knjige koju sam nedavno na Visu dobio od šefa ureda Turističke zajednice u Komiži. Naravno, on je zauzvrat dobio moj književni prvijenac. Devet godina nakon prvog, i drugo izdanje knjige tiskano je u BiH, 2003. godine kada i moja izlazi iz tiska. No unatoč mjestu objave, knjiga skoro u potpunosti obrađuje zbivanja u našem kvadrantu tj. radnja se odvija najvećim dijelom na Visu. Konkretni povod toj knjizi, bilo je ponovno otkriće jednog i jedinog BBC-ov snimka, nastalog u Drugom svjetskom ratu s "one strane" Jadrana tj. za njih na području pod kontrolom Njemačkog okupatora.

Jedan od autora knjige danas...

Kako autori Zoran Udovičić i Majo Topolovac u posveti knjige sami kažu - predstavljena knjiga je istovremeno dokument i novinarska rekonstrukcija događaja i jednog vremena, istraživanje, ali i priča o novinarskoj karijeri Denisa Johnstona, ratnog reportera BBC-a i ljudi koje je on upoznao na Visu 1944. godine. Naša priča počinje, nakon što je Majo Topolovac slušajući Radio London jedne večeri početkom svibnja 1975. čuo spomenuti snimak. Uslijedilo je skoro desetljeće istraživanja dokumenata i rekonstrukcija događanja, koje je zaključeno s prvim izdanjem knjige 1984. godine u nakladi Trećeg programa Radio Sarajeva. Osobno ono što je mene ponukalo početi vam prenositi izvatke iz knjige pod punim naslovom "S one strane Jadrana... tragom prvog zvučnog dokumenta u okupiranoj Evropi: Denis Đonston na Visu 1944.", je upravo fantastičan opis tog vremena i emocija ljudi. Svjedočanstvo je to o nama tada, koje dobismo od stranaca. A ako su nas oni tako vidjeli, zapitajmo se zašto danas imamo iskrivljeni odraz te realnosti?

012station @ 10:23 |Isključeno | Komentari: 24 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 20, 2008

Povratak u postajin kvadrant, izvršen je u nedjelju u sitnim noćnim satima. Čime je zaključeno 17-satno kružno putovanje, sa teško natovarenim korporativnim interceptorom, na ruti dužine skoro 600 km. Krenulo se odmah ujutro prema jugu na jedno obiteljsko okupljanje u krajini. Graničarska je to krajina, koju su stoljećima uskoci i hajduci branili od okupatorskog zuluma. Po principu općenarodne obrane i partizanskog otpora. Udari i bježi. Što je jedina moguća taktika u sukobu sa opremljenijim i puno jačim vojnim snagama. Međutim u konačnici, naoružani narod nitko ne može pokoriti. Probaše supersilni Ameri u Vijetnamu i Rusi u Afganistanu, pa ipak polomiše zube na otporu seljaka. Unatoč istoj tisućljetoj koncepciji obrane Domovine, izdajnici nam nedavno razoružaše narod, rastjeraše one koji nam 91-95 dokazaše znanje, te počeše graditi plaćeničku vojsku. Idealnu za buduće imperijalne ratove. Jer njima svetinja, poput iskustava kroz par krvavih tisućljeća u nazad, ionako ništa ne znači. Jer njih za razliku od uskočkih, određuju geni dvorskih pričmarnika. Izdajnika i pričmarnika, zbog kojih je Domovina tisuću godina lutala od nemila do nedraga. Tisućljetno Zvonimirovo prokletstvo se u biti nastavlja. Imali smo 13 godina slobode u međuvremenu i to je to. Prokletstvo završava tek 20. travnja 2089. Astečki kalendar 2012. Što god nam nosila budućnost, treba biti spreman na najgore. Zlatno doba civilizacije je očito za nama. Brzo će se sve vratiti na temeljne vrednote. Voda je jedna od njih. Zaklon i hrana su sljedeće. Oružje je također nužno za opstanak.

Crveno i modro srce ponosne Imotske krajine...

Ono čemu upravo svjedočimo u međudržavnim odnosima, samo je odraz poremećenih moralnih vrednota među ljudima. Sila Boga ne moli. Ameri su opet krenuli čačkat mečku. Rusku naravno. Osiliše se previše. Koristeći Kosovski model, pokušaše svoj kukavni NATO na mala vrata uvesti u Rusko stražnje dvorište. Kao rezultat, američki student je u par dana mogao vidjeti, koliko uistinu vrijedi koncept obrane zasnovan na vojniku-plaćeniku, te plaćanju reketa NATO-u. Ništa, u srazu sa vojnim snagama, koje u slučaju potrebe mogu odgovoriti s termonuklearnim arsenalom. Čime smo se u biti vratili na pitanje, zašto Iran ne smije dobiti mogućnost termonuklearnog uzvrata? S nedavnim lansiranjem satelita, Iranci su svijetu pokazali raketu nosač. A tko može do orbite, može i interkontinentalno. I eto vam odgovora zašto cijena nafte odjednom pada. Rasla je dok se US-imperija spremala odraditi Iran. Morala je rasti da bi im se taj rat isplatio. Jer u tu cijenu barela osim vrijednosti nafte, mora biti ukalkulirana cijena metala, elektronike, eksploziva i mesa, koji će se za taj barel utrošiti. Znači pad cijene barela mogao bi značiti da je imperija odustala od Irana. No neće to dugo potrajati. Znajući njihovu povijest, njima svakih deset godina treba rat da bi preživjeli. Da bi se zavrtila vojno-industrijska mašinerija i pokrenulo cijelo gospodarstvo. Samim time, možemo očekivati svašta. Pogotovo jer smo od dana potpisa okupatorskog ugovora, postali potpuno legitiman cilj termonuklearnog uzvrata. Uzvrata s kojim je "Stari" ozbiljno računao, unatoč svojoj politici nesvrstanosti. Pa je brdsko-planinska područja "bastiona" izbušio s mnogim podzemnim instalacijama i skloništima.

Ulaz u podzemni zapovjedni kompleks, danas zjapi očerupan...

Sagradivši podzemne aerodromske instalacije u Plješivici i na Pantani, zapovjedna središta i skloništa u Biokovu i na Visu, ostavio nam je u nasljeđe jedan od tih bitnih uvjeta opstanka. Zaštitu i mogućnost preživljavanja u slučaju najgoreg scenarija. Međutim, zahvaljujući maćehinskom odnosu naših pričmarnika prema tom nasljeđu, ostadoše nam samo rupe. Boraveći nedavno u jednoj od tih "rupa" na Visu, osim poznate ne brige za čovjeka, uvjerio sam se i u ne brigu MORH-a za imovinu. Pa je to podzemno zapovjedništvo, centar veze i bolnica... ostalo bez skoro svih metalnih dijelova od vrata do kablova. Izrezane su čak i cisterne za pitku vodu, te odnesen dio betonskih ploča koje su prekrivale kanalice. Čime je desetke milijardi vrijedno zapovjeništvo i ABK sklonište, danas pretvoreno u devastiranu vlažnu rupetinu, koja seže 60-ak metara u podzemlje. A to je samo jedna od uništenih podzemnih instalacija na tom otoku. Vrhuncem možemo smatrati rezanje obalnih topova. Što je ne samo zločin protiv OSRH, nego i kulturocid protiv hr-povijesne baštine. Identičan rezanju topa sa neke potonule galije. Naravno, glavne krivce za to treba tražiti u sadašnjoj Vladi RH, koja je izravno odgovorna za tu vojnu imovinu. No očito, zanijevši se s rasprodajom Domovine, isti su odavno prestali čuvati ono što su dobili u naslijeđe. Nakon mene potop, njihov je omiljeni moto. Stoga nama malima, ne preostaje ništa drugo nego pobrinuti se sami za sebe. Znači ljudi moji... opremite se, naoružajte se, uredite potkope i čekajte. Jer samo onaj tko čeka spreman, dočekat će svitanja budućnosti...

Od četiri spremnika, nestala su već tri...
012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 42 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 15, 2008

Bilo je to prvo sa čim bi se čovjek susreo uplovljavajući u Višku luku. Velike riječi, velikog vođe, kojih tamo više nema. Nestadoše riječi čovjeka sa sela, koji je brzo kopčao. Čovjeka, koji je tijekom hodnji po šumama i gorama, zaključio - nema slobode bez vlastitog zrakoplovstva. Velike misli, koje su poput riječi s početka posta, njegovi nasljednici na političkoj pozornici, do danas potpuno zaboravili. Mali ljudi još pamte njegove riječi i misli, ali za kua nam. Kurs naše rasprodaje je određen još devedesete. Odmah nakon pada željezne zavjese, žrtvovani smo radi njihovog ekstraprofita. Žrtvovani za opstanak NATO-a, odnosno očuvanje tržišta za njihove vojno-industrijske proizvode. Sve ono čemu od tada svjedočimo, počevši od uspostave državotvornog kriminala, preko prodaje ZERP-a, do uništavanja najučinkovitijeg koncepta obrane u praksi, paralelno uz razoružavanje nacije, nije ništa drugo nego provedba ranije zacrtanog. Divide et impera. Zavadi, pa vladaj. Podijeli i raskrčmi. Dijeliti nas nije dugo trebalo, a krčmi se još uvijek. Mala zemlja za veliku rasprodaju. Lijepa naša postaje bivša naša... Što uopće nije problem uz ove domaće izdajnike nazovi "političare".

Nekoć bilo, danas se spominjalo...

Do jučer bez gaća, a danas se ima. A kako se to radi, vidi se iz dana u dan. Ima se zahvaljujući rasprodaji nacionalnih dobara. Privatizacijske afere tresu vlast od kad je pretvorba započela. Novinari su napisali tone optužnica (dok je još postojalo neovisno novinstvo), ali iz toga nije proizašlo gotovo ništa. Banda se bezobrazno bogati i dalje. Stvorili su i mafiju, kako oni ne bi prljali ruke s tim novinarčićima i kotačićima koji zaštekaju u stroju. Provizije su se ubirale i još uvijek se ubiru, na gotovo svaku veću transakciju novca u RH. Od koncesije za nekakvu marinu, hotel ili izvor pitke vode, pa do transfera nogometaša. Milijuni se okreću na kupovinama "bezvrijednih" zemljišta, koje dan kasnije postaju građevne zone po novim generalnim urbanističkim planovima. No GUP-ovi su mrvice za nagradu lokalnih dužnosnika, dok velike ribe odrađuju teže poslove. Kao što je nabava kamiona, oklopnjaka, Kanadera, DASH-ova, budućeg lovca i 22-godine starih vojnih brodova... Nakon čega će osim sustavnog uništavanja obrambenih kapaciteta i stvaranja vojne ovisnosti o drugima, uslijediti privatizacija brodogradnje, te HEP-a. Zato se ovim zadnjim izvješćem, sa svakim danom sve manje "našeg", nekoć ne potopivog nosača aviona usidrenog u sred Jadrana - Visa... prisjetimo kako se radi, to što nam rade...

  1) NATO prijevara nacije
  2) ZERP aka mrtvo slovo
  3) Zaključak o NATO-u
  4) Faking Minken bojna
  5) Biseri oko Mi-171Š
  6) Matematika u Hrvata
  7) MiŠevi i mačke naopačke
  8) MiG-35 vs. Hr-posao stoljeća
  9) Čovjek protiv Korporacija
10) Bushev F-16 u praksi
11) s(K)anaderijada do jaja
12) Hr-vodno blago
13) O kao okupacija...

14) Ostvarena potpuna kontrola...
15) Tuđe nećemo, svoje ne damo...
16) U očekivanju fajrunta...


012station @ 00:34 |Isključeno | Komentari: 28 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008

Znalcima, izostanak zkgf-ovih uzvratnih komentara, jasno otkriva kako se isti nalazi u terenskim uvjetima javljanja sa tuđe 56k linije. Nakon Dubrovnika, zaputili smo se na ne potopivi nosač aviona usidren u sred Jadrana. Nosač, koji je nakon Drvarskog Rösselsprunga odigrao presudnu ulogu u ovom kvadrantu tijekom 2. sv. rata. Stoga se i naš posjet Visu, morao kretati po tim tekovinama revolucije. Pa je između posjeta predivnim plažama, uživanja u kristalno čistom moru i nenadmašnim zalascima sunca... posada flote obišla i neke povijesne lokacije iz tih vremena ponosa i slave. Ne zaboravilo se...

PSS nepotopivog nosača aviona

plaža s oblutcima veličine glave...

Stari je zna di valja...

Ne nad*ebivi zalasci...

Za razliku od nas, oni pamte...

Pješčana plaža bez premca...
012station @ 01:37 |Isključeno | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008

Neki dan na kavi, prije dolaska ovamo, doznajem novu lošu vijest. Nakon gašenja Ferala, konačno je pao i Novi list, kao poslednji bastion slobodnog novinarstva u RH. Ostali... Vjesnik, Večernji i EPH su već odavno pod kontrolom HDZ-a. Znači to bi bilo to. Sada nam je doslovce samo blogosfera ostala za promociju istine i onoga što vlast ne želi čuti. Međutim, bez slobodnog i neovisnog mas-medija, koji to smije prenjeti širim masama i blogosfera gubi svoj smisao. Prestaje biti ono što joj je njena temeljna funkcija, tj. prva razina obrade informacija i svojevrsni novinarski servis. I što sad? Nakon 18 godina, konačno su uspjeli ugasiti svijetlo slobode medija u Lijepoj našoj. Čak se pod maršalom i vrhovnikom pisalo s više slobode. Postojali su Vidici, Kultura, Student, Praxis, Hrvatski tjednik, Stradija, Indeks, Politolog, Polet, Feral, Radio 101... ali danas je nastupila potpuna medijska tmina. Jer sadašnji već isprogramirani nacionalni kurs u susret asocijacijama, u skladu s nastavkom provedbe postojeće rasprodaje i okupacije "Bivše naše", zahtijeva nastavak medijskog ispiranja mozga stadu. Jer ipak stado mora izaći na taj referendum za ulazak u EU. Jer prvo slovo ove države kaže - nema ulaska u saveze s drugim državama, bez suglasnosti 51% biračkog tijela. E sad... ako nam na izbore izađe prosječno 60% biračkog tijela, za dobiti taj rezultat, pozitivno mora glasati njih 85%. Znajući da se euroskepticizam kod nas vrti oko 50%, bit će to vrlo teško postići.

I to bi bllo to po pitanju slobode medija u RH...

Znači prvo im treba medijsko jednoglasje. Sve medijske trublje će morati svirati istu glazbu. Marš na Europu. Ne daj Bože, da netko pritom kaže, kako će nam ulazak u tu neokolonijalnu organizaciju dokusuriti poljoprivredu, brodogradnju i još nekoliko proizvodnih grana, koje i ovako jedva egzistiraju. Ne daj Bože da netko kaže, kako će nam stranci pokupovati zemlju, obale, šume i oranice, te ćemo uskoro postati stranci u vlastitoj Domovini. Ne daj Bože, da netko kaže kako ćemo morati seliti na zapad, dok će naša mjesta zauzimati jeftinija radna snaga sa istoka. Toga se više ne moraju plašiti. Svi mediji su u njihovim kandžama. Stoga svenacionalni mozgoispirući pjev može otpočeti. Ali... 51% tj. 85% od 60% izašlih je previsok rezultat. Postaviše ga 1990. godine pisci Ustava, kako se RH opet ne bi našla u tamnici naroda - Jugoslaviji. No slabo nam je to osiguranje. Ovi zakone gaze na dnevnoj bazi, a Ustav kad zatreba. Vidjeli smo kako je prošao referendum za NATO. Uđosmo u vojno-politički savez sa drugim državama, bez da je stado išta pitano. Iz čega možemo dokučiti i ono što nas čeka tamo pred 2012. godinu. Izmjena Ustava. Što ne bi trebao biti problem s obzirom na do sad pokazanu "suradnju" isfraktiranog SDP-a. Vidjeli smo kako je nedavno prošlo Saborsko glasanje za okupacijski ugovor. Prošlo je dvotrećinski. Znači tako će proći i potrebita izmjena Ustava za ulazak u novu tamnicu hr-naroda...

012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 28 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008

Vjerojatno ste primjetili izostanak uzvratnog posjeta vašem blogu nakon ostavljenog komentara. Razlog tome su terenski uvjeti rada i spajanje sa tuđe linije. Naravno povratkom na matični planet, nadoknadit ćemo propušteno. U međuvremenu uživajte u lijepim kadrovima sa krajnjeg juga naše galaktike...

photo by zp012 Andreja

photo by zkgf Manga

Svemirski dizajn metala...

Tradicionalni dizajn drva... prekooceanska Karaka
012station @ 10:13 |Isključeno | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008

Nakon prethodnog posta, nastavljamo sa svemirskim temama. Nedavno je u kontroliranim svjetskim medijima, vrlo mlako primljena jedna udarna vijest s tog područja. Javnosti se obratio jedan od trojice članova posade Apolloa 14 - trećeg ljudskog sletanja na Mjesec. Šesti čovjek, koji je kročio na Mjesec, pritom izjavljuje - naša vlast već šezdeset godina zataškava istinu... "Oni" postoje i posjećuju Zemlju. Roswell je bio autentični događaj, a vanzemljaci danas sve učestalije navraćaju do nas. Kao USN pilot i astronaut, dr.sc. Edgar Mitchell je krećući se u vojnim i obavještajnim krugovima, imao prigode čuti i vidjeti dokaze navedenog. U 77-godini, tj. u smiraj svog života, on je tu veliku tajnu odlučio podijeliti sa ostatkom čovječanstva, koji i dalje živi pod sustavnim medijskim ispiranjem mozgova od svojih vlada. Samim time, postaje jasno i zašto, ovaj revolucionarni istup priznatog aerospace drajvera i znanstvenika, nije dobio previše medijskog prostora, osim po blogovima i web-portalima. Jer stado je stado, samo dok živi u ne znanju, gluho i slijepo na istinu oko nas...

Najveća objava u povijesti ljudskog roda prolazi u tišini...

Stoga se i mi još jednom prisjetimo naših svemirskih tema. Prvenstveno kako bi mogli shvatiti svu težinu i važnost istupa ovog aerospace doktora znanosti. Kolega Mitch, kapa dolje...

  1) Beyond frontiers!
  2) Astronautsko spavanje
  3) Misija Mars - zaključak
  4) Astronauti, Hrvatska, Mars (10 postova)
  5) 50 godina svemirskog leta (7 postova)
  6) Svemirski program SAD-a (3 posta)
  7) IS-STATION sutra (4 posta)
  8) Božić iz svemirske perspektive
  9) Veliki Brat nas gleda...


012station @ 00:01 |Isključeno | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008

Od danas do 18. kolovoza, svemirska postaja 012 bit će zatvorena. Nastavljajući tako već uvriježene ljetne procedure iz 2006. i 2007. godine. Međutim, ovogodišnje zatvaranje postaje se po nečemu ipak razlikuje. Ove godine, osim što smo zatvorili, postaju smo i "oklopili" do povratka u kvadrant. Razlog tome je nedavni napad na postaji, koji nam zorno pokazuje kakva pravila postupanja vrijede u našem kvadrantu. U skladu sa tim spoznajama, združeno zapovjedništvo koorporativne galaktičke flote donijelo je odluku o ugradnji antimaterijskog štita na postaju. Kako nam zasluženi odmor ne bi bio narušen, zbog možebitnog oštećenja postaje. Pritom se ne radi toliko o šteti, jer će istu pokriti osiguranje, koliko o prekidu godišnjeg odmora i leta prema "gore" radi popravka. A u tom slučaju, malo je vjerojatno da bi se zkgf Manga suzdržao od primjerene odmazde. Što bi moglo prouzročiti eskalaciju sukoba, te u konačnici, uporabu flotnog termonuklearnog arsenala. Na štetu cijelog kvadranta...

pred lansiranje

Stoga smo odlučili postaviti oklop, koji će postaju obraniti od možebitnih udara meteorita i drugog lutajućeg svemirskog smeća. Druga prednost tog rješenja je zaštita postaje od sve snažnijeg sunčevog zračenja, kao i bolja toplinska izolacija iste. Naime otvori postaje bit će zatvoreni sa posebnim roloima u čijoj unutrašnjosti se nalazi termoizolacijska ispuna. Znači dvije muhe s jednim udarcem. A ima čak i treća prednost. Naime još od 2006. i prve suradnje sa uredništvom određenog časopisa za odrasle, postoji ideja realizacije fotosešena u svemirskom okružju. Naravno preduvjet za takvo što, osim zkgf-ove obuke kandidatkinja za boravak u svemiru, bilo je zatvaranje postaje za poglede izvana. Preduvjet koji je upravo riješen. Dakle potraga za kandidatkinjama, te proizvodnja eksluzivnih snimaka svemirskih tijela u svemirskom okružju, može početi. Stoga, dame javite se. Mi dajemo obuku i opremu za boravak u svemiru, a navedeni časopis novce...

pogled iznutra
012station @ 00:12 |Isključeno | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008

Još se tinta na okupacijskom ugovoru nije osušila, a US-imperijalistička sila je već počela razoružavati hr-domorodce i pripremati teren u svom najnovijem dominionu za dolazak trupa. Pošto je svima poznata važnost US-zrakoplovstva, kao glavnog stupa njihove vojne moći, teren se prvo priprema upravo njima. Kako im se domoroci ne bi mogli oduprijeti, onog dana kad im okupacija dojadi. Neki od vas vjerojatno već nagađaju, što bi to moglo biti. Koji bi to oružni sustav iz bivše države, nastao pod konceptom prirođene nam ONO i DSZ, mogao najviše žuljati najnovije okupatore? Ako vam se još ne pali lampica, odgovor je - prijenosni raketni lanser Strela-2M. Već sam govorio o koncepciji obrane bivše države, ali dobre stvari zaslužuju biti ponovljene. S obzirom na predviđeni rok "trajanja" većine raketnih sustava PZO, bivša država nije previše ulagala u njih. Naime, fiksno montirani raketni sustavi S-75 Dvina (SA-2C Guideline), S-75M Volhov (SA-2F Guideline) i S-125M Neva-M (SA-3B Goa), branili su najveće gradove, čiji pad se očekivao za svega par sati. Mobilne sustave PZO činilo je 120 samohodnih lansera 2K12M Kub-M (SA-6 Gainful), zatim 136 primjerka 9K31M Strela-1M (SA-9B Gaskin) ugrađenih na BRDM-2 i 12 sustava 9K37M Strela-10M (SA-13 Gopher) ugrađenih na sovjetsko oklopno-amfibijsko vozilo MT-LB. Pri očekivanom scenariju napada Varšavskog pakta, jedino su mobilni sustavi mogli očekivati malo dužu uporabu, budući je njihova namjena bila bliska zaštita važnijih ciljeva i koncentriranih snaga KoV-a u pokretu. Snaga, koje bi se iz tenkoprohodne ravnice, u borbi povlačile prema "bastionu". Prema brdsko-planinskom području BiH, te Hrvatske i Srbije.

Odapeta strijela na djelu...

Međutim, jedina raketa PZO koja bi imala pravu primjenu u tim neprohodnim planinskim područjima, bila je upravo Strela-2M. Njena proizvodnja je bila potpuno usvojena i unaprijeđena u odnosu na sovjetski original, a proizvedeno ih je više od 4000. Znači glavnina PZO JNA (a samim time i HV), temeljila se na potpuno usvojenoj i samostalnoj proizvodnji raketa Strela-2M i topova M-55/75 od 20 mm. Iako je učinak takve trupne PZO ograničen do 5.000 m visine, ona čak i danas u vrijeme preciznih JDAM (Joint Direct Attack Munition) i JSOW (Joint Stand-Off Weapon) oružja, predstavlja ozbiljan problem. Pa kad su pokušali djelovati ispod te visine, Strele-2M su ih brzo natjerale na povećanje visine. A koliko zrakoplovstvo može odraditi sa 5.000 m, najbolje se vidjelo sa završetkom operacije "Allied Force" i ulaskom NATO snaga na Kosovo. Usprkos svakodnevnim javljanjima NATO-a o uništavanju vojne tehnike, bivša VJ sa Kosova povlači čak 252 tenka i 18 lovaca MiG-21, čime se otkriva veliki nesrazmjer između tih brojki. Stoga je NATO nakon dvomjesečnog pregledavanja uništene tehnike na Kosovu, tek 16. rujna 1999. javnosti predočio izvješće BDA (Battle Damage Assessment), po kojem nije siguran u uništenje čak 50% gađanih ciljeva na tom području. Vjerujem kako vam više ne treba crtati, zašto je prvi korak okupatora, uništavanje upravo tog tipa oružja? Kao rezultat, ministar obrane Branko Vukelić i veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Bradtke, prije dva dana potpisali su Provedbeni ugovor o financijskoj pomoći SAD-a, u iznosu od milijun američkih dolara, za uništenje oko tisuću neperspektivnih prijenosnih protuzračnih sustava, izvijestio je MORH. Ma bravo Vukeliću!!!

Update: Jedino što boli više od gubitka preskupo plaćanog naoružanja, boli gubitak ljudi. A upravo tome svjedočimo opet. Kolega iz 2. naraštaja kadeta-pilota, koji je prije tri godine izašao iz "armije", te je prešao u civilni sektor... nestao je danas oko 12 sati na letu iznad Jadrana. Zadnja poznata pozicija zrakoplova pilotske škole InterCockpit, bila je u području Dugog otoka. Unatoč dosadašnjim naporima i pretraživanju mora s avionima Pilatus PC-9, još nema nikakvih rezultata. Iako prethodno nije zabilježen ni njihov distress call... još se nadamo...


012station @ 16:12 |Isključeno | Komentari: 38 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3