Blog
petak, listopad 26, 2007

Struktura aviona je 85% napravljena od titana i 15% od ostalih, uglavnom kompozitnih materijala. Ovdje je prvi put u zrakoplovnim konstrukcijama primijenjen u većoj mjeri titan, teško obradivi metal koji ima čvrstoću čelika, a od njega je znatno lakši i dobro podnosi velika temperaturna opterećenja. Velika primjena titana je znatno povećala troškove programa i zadala ogromne glavobolje tehnolozima koji su morali razvijajati specijalne alate za njegovu obradu. Tehnologija obrade titana je zatim čuvana kao vrhunska tajna. Zbog svog izduženog trupa, istaknutog ispred krila i titanske strukture, A-12 je dobio naziv “titanska guska”, ali više u simpatičnom nego podrugljivom smislu.

Pri letu brzinama oko M=3 avion se jako zagrijavao tako da je na primjer, temperatura prednjeg brida krila dostizala 430 °C, vjetrobranskog stakla 340 °C, a oplate aviona od 260 °C do 300 °C. Najviše temperature od oko 510 °C su bile u blizini motora, a gorivo u trupu se zagrijavalo do 300 °C, što je zahtijevalo uporabu specijalne termostabilne gorivne smese JP-7. Na oplati krila su napravljeni specijalni uzdužni nabori koji su se izravnavali pri širenju oplate uslijed zagrijavanja, a posebna pažnja je bila posvećena izolaciji izvidničke i elektroničke opreme te kabini pilota. Pilot je u avionu tijekom leta nosio skafander za astronaute iz svemirskog programa Gemini. Podvozje je imalo specijalne pneumatike impregnirane aluminijskim prahom i punjene dušikom.

Pogonska skupina aviona je također specifičnog i jedinstvenog dizajna. Dva motora Pratt & Whitney J 58 imaju maksimalni potisak od po 14500 daN pri naknadnom izgaranju i predstavljaju turbo-nabojnomlazne motore koji imaju dvostruki ciklus rada. Do dostizanja brzina od M=3 rade kao turbomlazni motori da bi zatim za dugotrajno krstarenje na ovoj brzini ili za njeno povećanje mijenjali ciklus rada, provodeći nadolazeći zrak iza četvrtog stupnja kompresora odnosno oko motora direktno u komoru za naknadno izgaranje, nastavljajući tako rad kao nabojnomlazni motori. Veliki konusi u uvodnicima zraka se u ovisnosti o brzini leta optimalno pomiču za ostvarenje minimalnih gubitaka energije zraka na ulazu u motor. Avion je opremljen inercijalnim astronavigacijskim sustavom koji se temelji na položajima više od 50 zvijezda i tako omogućuje veliku preciznost u pronalasku cilja.

tamo gdje je on letio i nebo je bilo crno

Još na samom početku projekta, rukovoditelj projekta Kelly Johnson je na temelju izvidnika A-12 zatražio razvoj lovca-presretača AF-12, a malo kasnije i bombardera RB-12. Iako je Kelly tvrdio da je bombarder kao tehničko rješenje perspektivniji, predstavnici zrakoplovstva SAD-a su inzistirali ponajprije na lovcu. Tako je od 18 aviona A-12 izdvojeno tri, koji su potom modifi cirani u eksperimentalne lovce-presretače s oznakom YF-12A, namijenjene za presretanje ciljeva na velikim udaljenostima koji lete na velikim visinama nadzvučnim brzinama. Prvi od ovih lovaca je poletio 1963. godine, pri čemu je zadržao temeljne koncepcijske postavke aviona A-12 s izmjenama u prednjem dijelu radi ugradnje snažnog radara AN/ASG-18 i osam radarski navođenih raketa zrak-zrak Hughes AIM-47A (GAR-9) Falcon u unutarnjim spremnicima u trupu. Iza pilota je ugrađena i dodatna kabina za operatora naoružanja. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća avioni YF-12A su ostvarili seriju rekorda u visini i brzini leta.

Skunk Works” je sagradio ukupno 12 jednosjednih A-12 koje je platila i koristila CIA. Pored toga je izgrađen i jedan trenažni TA-12 i dva M-21 Mothership, koji su dobili dodatnu operatorsku kabinu za upravljanje letjelicom D-21 Drone koja je nošena na leđima aviona. Ta posljednja konfiguracija je prvi put poletjela 22. prosinca 1964. godine, odnosno isti dan kada je novi SR-71 izvršio svoj prvi let. Osim tih 15 CIA-nih aviona, na zahtjev USAF-a izgrađena su još tri eksperimentalna lovca-presretača koji dobijaju oznaku YF-12A. Bili su predviđeni za presretanje ciljeva koji lete nadzvučnim brzinama na velikim udaljenostima. Avioni A-12/YF-12A su operativno mogli letjeti brzinom od 3220 km/h (M=3) na udaljenosti od 4000 km bez dopune gorivom u letu. Maksimalna brzina je bila oko 3540 km/h (M=3,3) na visni 24400 m, pri čemu je praktični vrhunac za A-12 bio oko 29 km, a za YF-12A oko 26 km.

012station @ 08:12 |Isključeno | Komentari: 28 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3