Blog
petak, rujan 14, 2007

Budući se moje ranjavanje dogodio potkraj vidljivog dijela kratkog zimskog dana, čekao sam u grmlju noć i povratak četnika s planine u Livno. Zbog svježine rana još nisam osjećao veće bolove, pa sam se uz pomoć štapa mogao pomalo kretati. Odlučio sam preko planine Cincar iz Livanjskog preći u Glamočko polje, vjerujući kako ga partizanske postrojbe još nisu napustile. Planina je bila prekrivena takim slojem snijega, a pošto je noć bila mirna i vedra lako sam se orjentirao po zvijezdi Sjevernjači. Udaljenost od Livna do južnog dijela Glamočkog polja bila svega oko sedam kilometara, ali meni je za to trebalo 14 sati. Rane su me sve više boljele i sve teže sam se kretao. Sutra ujutro, s ruba visoravni uočio sam jedno selo u nizini (mislim Draganić), te budući sam bio pri kraju snaga preostalo mi je jedino sići do njega. Srećom tamo nalazim partizane, koji me upućuju prema divizijskom previjalištu smještenom u obližnjem selu (Dolac?). Za preći ta tri kilometra, trebalo mi je šest sati.

Pregledava me mladi liječnik iz Splita, Ivan Tommaseo, koji je ako se ne varam bio pomoćnik šefa saniteta 8. dalmatinskog korpusa. Uz pomoć bolničara, krenuo mi je odmah vaditi gelere iz rana i s pincetom ih uspjeva povaditi njih sedam-osam. Dva veća koja su mi se dublje usjekla u meso, nije uspio iščupati, pa ih i danas nosim. Preko noći rane su se upalile, pa sutra ujutro Tommaseo dr.med.organizira moje prebacivanje s konjem u partizansku bolnicu na planini Šator smještenu na 1500 metara nadmorske visine u desetak brvanara. Stanovnici tog zaselka srpske nacionalnosti pažljivo su njegovali partizanske ranjenike, pretežito Dalmatince. Žao mi je što sam zaboravio ime to zaselka, kao i ime domaćina u čijoj kući sam liječen šest tjedana. Pritom nam je najveći problem bila nestašica hrane. Uistinu smo gladovali i vjerujem kako su neki ranjenici umrli od gladi, a ne od posljedica ranjavanja. Tijekom mjeseci i pol dana boravka tamo smršavio sam 15 kilograma. Bolnicu sam napustio čim sam osjetio da se pomalo mogu kretati.

Tko to laže da su komunisti ateisti?

Moram napomenuti kako nisam bio jedini pripadnik zrakoplovne baze u toj bolnici. Nakon što mu je u Livnu puščani metak prošao kroz pluća, Milan Kralj je pješke došao do bolnice i isto tako je napustio mjesec dana kasnije. Do tada nisam znao da takve rane mogu tako brzo zarasti. Kralja sam slučajno sreo tek nakon rata u Zagrebu, gdje me vozio svojim taksijem. Poput Kralja, bolnicu napuštam pješke, spustivši se sa Šatora do najbližeg sela u Glamočkom polju u kojem se nalazio stožer jedne dalmatinske divizije. Vidjevši moje slabo stanje, njeni zapovjednici omogućili su mi par dana odmora uz pojačanu ishranu. No za dulji odmor nije bilo vremena, pa me upućuju pravcem Glamočko polje - Drvar - Martin Brod, uz zaobilazak Gračaca i Kistanja do Pakoštana i Visa. Namjeravao sam se ponovno pridružiti Prvoj zrakoplovnoj bazi NOVJ.

Zbog poznavanja engleskog dobio sam i usputnu zadaću, pratnje dva, u Glamočkom polju oborena lovačka pilota - Amerikanca i Engleza. Tu sam zadaću zbog tjelesne iscrpljenosti jedva obavio. Više su oni pomagali meni nego ja njima. S krajnjim naporom i uz njihovu pomoć tih 180 kilometara do Pakoštana prevaljujemo za pet dana. Odatle s ribarskim brodićem, stižemo na Kornate, gdje je zapovjednik postaje bio moj kolega iz bivše mornarice Mladen Ikica. Dan kasnije s partizanskom brodicom stižemo do Visa, odakle njih dvojicu avion RAF-a prebacuje u Italiju. Dolaskom na Vis opet srećem admirala Černija i njegovog zamjenika Srećka Manolu, mog prijatelja iz mladosti. Kažu mi da je Prva zrakoplovna baza par dana ranije prešla u Italiju, te mi odmah preporučaju odlazak u Bari kako bi ih našao.

012station @ 15:22 |Isključeno | Komentari: 14 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3