Blog
četvrtak, rujan 13, 2007

Nakon nesretne pogibje Ribara i njegove pratnje nastavljamo uređivati bazu organizacijski, pa se gotovo svakodnevno, bazi pridružuju zrakoplovci. Tako 17. studenog Franjo Kluz i Mile Rodić dovode s područja Vlasenice i Tuzle skupinu zrakoplovaca, pretežito aviomehaničara. Usput su iz 3. krajiške brigade pokupili i Đuru Zeljkovića. Krajem studenog prključuje nam se i mladi talijanski pilot Luigi Rugi. No taj proces prikupljanja zrakoplovnog osoblja, biva grubo prekinut 6. prosinca 1943. Toga dana naime iz pravca Bosanskog Grahova u Livno prodire jedna njemačka oklopna kolona u pratnji desetak kamiona sa 300-tinjak Đujićevih četnika. Par dana prije tog napada u Livnu su bile stacionirane neke dalmatinske postrojbe, a tih dana bilježi se čak i nazočnost stožera 8. dalmatinskog korpusa. No između 3. i 5. prosinca, sve su te operativne postrojbe povučene iz Livna i upućene na nove položaje. Ljudstvo naše baze tom izmještanju jedinica nije pridavalo naročitu pažnju, ne znajući da to u biti predstavlja početak Šeste neprijateljske ofenzive. Tako se dogodilo da 6. prosinca u Livnu osim lokalnog zapovjedništva mjesta i nenaoružanog osoblja zrakoplovne baze, nije bilo snaga za oduprijeti se tom prodoru. Stoga taj dan u kojem je zadan krvav udarac zrakoplovstvu NOV u njegovom samom začetku, zaslužuje dodatni opis.

Tog dana zapovjedništvo baze u pratnji jednog voda krenulo je u operativno izviđanje okolice Livna u pravcu Aržana. U našoj stambenoj zgradi ostala su dva voda sa zadaćom provedbe stručne izobrazbe. Ja sam svojem vodu držao predavanja u velikoj prostoriji na prvom katu iz koje je pogled pucao na glavnu cestu iz Livna prema sjeverozapadu. Ne znam što je taj dan radio drugi vod, ali bilo je naznaka našeg skorog napuštanja Livna. U dvorištu naše zgrade osoblje poljoprivredne stanice pripremalo se za pokret, dok je preostala stoka poklana. U jednom kotlu za pripadnike baze kuhao se svinjski paprikaš. Veselili smo se dobrom ručku, ali smo po dogovoru čekali sva da sva tri voda budu na okupu.

    Sasvim neočekivano, između 15 i 16 sati uzbudila nas je buka ispod prozora naše učionice, a iznenađenje je bilo potpuno. S udaljenosti 30 do 100 metara gledali smo u tek zaustavljenu kolonu njemačkih oklopnih vozila i kamione pune četnika. Jasno smo im vidjeli šubare i brade. Ne razmišljajući ni trenutka, zapovjedio sam vodu povlačenje. Jedina šansa je bila da se sa stražnje strane zgrade, trkom preko vrtova prema šumi, dohvatimo planine. U tom napredovanju prema šumi morali smo preći desetak fizičkih prepreka od kamenih suhozidova, koje uz more nazivaju prizide ili gromači. Trčali smo u skokovima od jednog suhozida do drugog, dok su Nijemci svu pažnju usmjerili prema našem vodu. Poredali su se uz cestu i počeli nas gađati strojnicama i minobacačima. Četnike su poslali lijevo i desno, kako bi nas opkoljavanjem uhvatili u škare. Trpeći prve gubitke, neki od mojih mladih boraca počeli su se kolebati. Morao sam ih nagovarati na svaki sljedeći skok. Zauvijek ću se sjećati mladića kojem je na par koraka od mene minobacačka granata odsjekla obje noge.

a ovako bi to izgledali u praksi

Pošto sam u ruci imao pištolj, molio me da ga ubijem, ali ja za to nisam imao snage. Tog trenutka nisam imao vremena za premišljanje i reagirao sam instiktivno. Napredujući, na svaki sljedeći prezid stizalo nas je sve manje, da bi nas na pretposljednju stiglo svega šest ili sedam. Tada sam rekao kako nam predstoji samo jedan skok do šume ili će nas zarobiti četnici. Osobnim primjerom, najbržim trkom u cik-cak liniji došao sam nadohvat šume, kada pored mene eksplodira minobacačka granata. Pokušao sam se pridići, ali lijeva noga mi otkazuje poslušnost. Stoga posljednjih desetak metara do najbližeg grmlja prevaljujem pužući. Vidjevši to ostali se nisu usudili slijediti me, pa ih hvataju četnici, i kako sam kasnije doznao, predaju Nijemcima.


svi pripadnici Prve zrakoplovne baze NOVJ nekoliko dana ranije

Ovi događaji do sada kod nas nisu uopće bili podrobno opisani. Jedini malo detaljniji opis zatičem u nepotpisanom članku iz knjige "Vazduhoplovstvo u NOR Jugoslavije". Tamo se navodi pogibija 23 i zarobljavanje njih 15, čime je izgubljeno dvije trećine ljudstva Prve zrakoplovne baze NOVJ. Po mom sjećanju poginuli su Krunoslav Kulušić, Svetozar Bukalov ing., Josip Ungar ing., Albert Fizir, Vlado Pedišić, Oto Pongrac, Marko Hlača, Danilo Smeh i Rudolf Čorak. Stoga čudi da do danas nije jasno utvrđena zapovjedna odgovornost konkretnog partizanskog stožera, zbog čijeg propusta nenaoružano osoblje baze nije premješteno na sigurnije mjesto. Svega desetak dana nakon tragične pogibije Lole Ribara i petorice njegovih pratitelja, nebudnost i nemar prouzročili su drugu tešku tragediju, čiji porazni rezultati su opet usporili realizaciju Titovog naloga o što skorijem osnivanju zrakoplovnih postrojbi NOV.

012station @ 13:32 |Isključeno | Komentari: 20 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3