Blog
utorak, studeni 6, 2007

U lokalnim sukobima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća MiG-25 je došao do izražaja posebno kao izvidnik-bombarder. Prva borbena primjena je bila u Egiptu od 1971. do 1972. godine na inicijativu samih Sovjeta koji su htjeli provjeriti avion u realnim borbenim uvjetima. Letačko i tehničko osoblje dvaju MiG-25R i dvaju MiG-25RB je bilo isključivo sovjetsko te je pritom izviđan Sinajski poluotok i teritorij Izraela letom na visini od oko 24 km brzinom od M=2,5 do 2,83. Maksimalne brzine (M=2,83) u početku su koristili u trajanju od 3 minute, a kasnije su ih povećali na 8 minuta. Svi izraelski pokušaji obaranja MiG-25 raketama zemlja-zrak Hawk i s maksimalno olakšanim lovcima F-4E Phantom II, koji su naoružani raketama zrak-zrak AIM-7 Sparrow, ostali su bezuspješni pa su Sovjeti dobili potvrdu kako izvidniku MiG-25R tada nitko ništa nije mogao. MiG-25RB je u svakom trenutku mogao bombardirati Tel Aviv ili izraelska vojna postrojenja. Sovjeti se međutim, nisu htjeli izravno miješati u taj sukob.

Ovi uspjesi, kao i izraelske izjave o zabilježenoj brzini MiG-25 od M=3,5, utjecale su na još veću glorifikaciju i preuveličavanju mogućnosti MiG-25. Ponovno prisustvo sovjetskih MiG-25R zapaženo je u tom području poslije Izraelsko-arapskog rata 1973. godine, kada su polijetali s iračkih aerodroma i čije su prelete evidentirali u Turskoj i Iranu. To je bio jedan od razloga zašto je iranski šah Mohammad Reza Pahlavi kupio od Amerikanaca tada najmodernije lovce F-14 s raketama zrak-zrak velikog dometa. Raketa AIM-54 Phoneix s aktivnim radarskim navođenjem i dometa većeg od 184 km, razvijena je upravo kao odgovor na pojavu MiG-25. Sirijci su također sa svojim MiG-25 uspješno (po ruskim izvještajima) i bez gubitaka izviđali Južni Libanon i Izrael. U Iračko-iranskom ratu od 1980. do 1988. godine irački "Foxbati" su izviđali i bombardirali iranske položaje i naftna postrojenja u Perzijskom zaljevu pri čemu Irancima nije mnogo pomogao F-14 jer je, po ruskim izvorima, oboren samo jedan MiG-25RB s raketom zemlja-zrak Hawk u letu na maloj visini.

Pogled na Libijsku 25-cu

U usporedbi s američkim A-12/SR-71A, koji je od početnih ideja realiziran samo kao izvidnik, MiG-25 je doživio serijsku realizaciju i kao lovac i kao izvidnik-bombarder. MiG-25 ne ispunjava zahtjeve smanjenog radarskog odraza i brzine leta od M=3 kao A-12 no međutim, i s brzinom od M=2,5-2,83 na visinama od preko 20 km MiG-25 je teško dostižan. Za razliku od A-12, MiG-25 je napravljen u znatno većem broju primjeraka i znatno je jeftiniji i jednostavniji za eksploataciju. Svoju borbenu učinkovitost ponajprije kao izvidnik, dokazao je u mnogim sukobima iako je obaran. S naprednom aerodinamičkom konfiguracijom predstavlja jednog od začetnika nove generacije lovačkih aviona. U usporedbi sa SR-71A nedostatak mu je što nema mogućnost punjenja gorivom u letu, koje namjerno nije primijenjeno jer Sovjetski Savez nije imao dovoljno baza u svijetu iz kojih bi polijetali avioni-cisterne i punili MiG-25R u letu i tako im omogućili globalni dolet. Kao izvidnik-bombarder, MiG-25RB se još uvijek nalazi u naoružanju Rusije zahvaljujući relativno suvremenoj navigacijskoj i izvidničkoj opremi. U stanju je automatski ili poluautomatski letjeti po zadanom kursu i automatski izvršavati potrebne radnje kao izvidnik ili bombarder.

Kao lovac MiG-25 se nije značajnije usavršavao jer se već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća uvidjela potreba za novim lovcem presretačem velikih brzina leta koji bi imao znatno veću “elastičnost” djelovanja i tako bi mogao odgovoriti na puno širi spektar mogućih prijetnji u zračnom prostoru. Za novi lovac je tražena sposobnost leta u svim meteorološkim uvjetima po danu i po noći te pritom otkrivanje i djelovanje na znatno većim udaljenostima po svim vrstama ciljeva u zraku ponajprije raketama velikog dometa, koji bi letjeli na velikim i na ekstremno malim visinama u sjeni odraza zemlje i pritom bili zaštićeni snažnim elektroničkim mjerama. Za razvoj novog lovca, označenog kao E-155MP, iskorištena je aerodinamička koncepcija MiG-25 uz znatna poboljšanja i primjenu snažnije pogonske skupine, suvremene elektroničke opreme i nove generacije raketa zrak-zrak.

Preobrazba od transsibirskog presretača do mini-Awacksa

Novi lovac je dobio službenu oznaku MiG-31 i NATO-ov kodni naziv “Foxhound”, ali o njemu pročitajte više u nastavku teksta tj. knjizi (gdje se nalazi i sadržaj svih ovdje postiranih tekstova). Međutim, važno je primijetiti kako ni novi sovjetski projekti lovaca visokih sposobnosti nisu išli na daljnje povećanje maksimalnih brzina leta, već na poboljšanja brzina i letnih značajki aviona na manjim visinama. Veliko iznenađenje koje je pojava MiG-25 izazvala u SAD-u i pretjerivanja u vezi s njegovim sposobnostima, uspjeli su samo malo ubrzati odluku da se nakon sumiranja svih mogućih iskustava iz lokalnih ratova od 1967. godine počinje u SAD-u razmišljati o novom projektu aviona sposobnom za osvajanje prevlasti u zračnom prostoru. Razmišljanja su išla u pravcu lovačkog aviona koji bi po doletu i nosivosti bio nalik lovcu F-4 Phantom II, a imao bi borbene sposobnosti za omogućavanje dominacije zračnim prostorom i pritom lako izlazio na kraj s bilo kojim lovačkim avionom, ostvarujući rezultate kao F-86 Sabre u svoje vrijeme.

Tako bi po brzini penjanja i vrhuncu leta morao biti na razini najboljih lovaca-presretača, morao bi imati ubrzanja i manevarske sposobnosti u visoko podzvučnom i krozzvučnom području brzina leta bolje od svih ostalih lovaca, a s opremom i naoružanjem biti sposoban prvi otkriti i djelovati po protivniku koji leti na velikim udaljenostima i u uvjetima bez vizualnog kontakta. Avion je morao biti dovoljno jednostavan za potpunu borbenu iskoristivost s jednim članom posade-pilotom i s naoružanjem gdje je top komplementaran raketama zrak-zrak. Na bazi svih analiza i iskustava o problematici izgradnje, troškovima i borbenim mogućnostima aviona kategorije 3 Macha, Amerikanci su zaključili kako je razvoj lovačkog aviona s ovim brzinama nepotreban i pogrešan i kao gornju granicu za daljnji razvoj svojih lovačkih aviona su odredili brzinu od 2,5 Macha. Ukoliko bi se pored MiG-25 na protivničkoj strani našao i neki novi lovac većih brzina, razlika u brzini u eventualnoj potjeri bi se nadoknađivala suvremenim raketama zrak-zrak brzina od M=4 i više. Kako je SAD postao vodeća svjetska sila na području svih znanstvenih disciplina vezanih za projektiranje i izradu zrakoplova, takav projekt se smatrao u potpunosti realnim.

012station @ 12:21 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3