Blog
nedjelja, rujan 9, 2007

Isto tako, imajući u vidu tadašnje pozitivne odnose Britanaca s NOP krajem 1943, ni jednoj strani nije odgovaralo pridavanje većeg značaja mojoj prepirci s Macleanom. On je podsjetimo, 17. rujna 1943 odnosno svega pet tjedana ranije doskočio padobranom kod Mrkonjić Grada. Maclean do tada nije uspio organizirati nikakvu značajniju vojno-materijalnu pomoć postrojbama NOV i POJ, iako je u više navrata zatražio intervenciju RAF-a ili Royal Navy-a. Tako su RAF-ovi stručnjaci uz pomoć partizana na području Glamočkog polja uredili uzletno-sletnu stazu za srednje avione u klasi transportnog DC-3, ali zapovjedništvo RAF-a nije htjelo riskirati avione sliječući tamo. Slično, ni britanska mornarica nije htjela riskirati brodove uplovljavanjem među srednjedalmatinske otoke. Ne uspijevajući tijekom mjesec dana organizirati ništa, Maclean se nije baš najugodnije osjećao u Jajcu. Ni pokušaj uspostave baze za prihvat britanskih brodova na Korčuli, nije mu prošao ništa bolje. Zato se polovinom listopada vraća u Jajce, odakle uz Titovu suglsnost putuje u Italiju i Egipat. Putujući preko Korčule i Hvara, krajem mjeseca stiže na Vis, gdje na svoje zaprepaštenje zatječe djelatnike S.O.E. i mene. U takvim okolnostima nije mu nipošto odgovarao dolazak "konkurencije", te uz moje domaće posredstvo i pomoć, vjerojatno brža uspostava vojno-tehničke pomoći partizanima iz redova konkurentske tajne službe.

Dolaskom u zapovjedništvo mornarice na Hvaru, zatičem mnoge poznanike iz prijeratne kraljevske mornarice uključujući zapovjednika Černija. Njemu i komesaru mornarice Peri Radoviću odmah podnosim izvješće o susretu s Macleanom, te ih podrobnije izvještavam o zadaći koju sam trebao provesti na traženje britanske službe S.O.E. Naglasak sam potom stavio na izvješće o vojno-političkoj situaciji među izbjeglom jugoslavenskom vojskom u Egiptu. Opisujući propartizansko raspoloženje među hidroavijatičarima i drugim vojnim postrojbama, naglasio sam kao glavni cilj svog dolaska, njihovo povezivanje s vodstvom NOP tj. Vrhovnim štabom. Černi i Radović od mene traže to izviješće i u pisanoj formi, pa me sukladno važnosti novopristiglih informacija iz Afrike, odlučuju poslati s pratnjom u Jajce. U Hvaru sam prespavo samo tu noć, a sutrašnji dan provodim s poznanicima u razgovoru i razmjeni informacija o događajima u Egiptu i Jugoslaviji. Sjećam se kako sam tog 29. listopada 1943 na svoju kapu prišio crvenu zvijezdu petokraku.

obratite pažnju na naopako izvješenu Jugoslavensku zastavu ;-)

Pripremajući se za nastavak putovanja, tog dana sam do krajnosti reducirao svoju osobnu opremu, dijeleći je prijateljima. U večernjim satima isplovljavam s ribarskom barkom iz Hvara prema Podgori, uz pratnju jednog borca s pismom za tamošnje partizansko zapovjedništvo, a kojim je zatraženo moje najhitnije slanje u Jajce. Put iz Podgore prema Bugojnu nastavljam popodne, a dodijeljen mi je motocikl s vozačem. Vozač mi prepušta svoj "šmajser", pa sam tijekom 200 km vožnje kroz zapadnu Bosnu vodio računa o našoj sigurnosti. Ne susrevši pritom nijednog neprijateljskog vojnika, stječem dojam o relativno maloj opasnosti i  ugodno se iznenađujem s prostranstvom slobodnog partizanskog teritorija. Noć nas je uhvatila u selu Malovan ispred Kupresa, pa stajemo kod jedne kuće na kojoj su bili osvjetljeni prozori. Dočekuju nas dvije mlade žene s malom djecom, te nas nude s purom i varenikom. Prespavali smo na ponjavama prostrtim po podu. Ujutro doznajemo kako je Malovan četničko selo, čiji muškarci izjutra odlaze u šumu, a tijekom noći se spuštaju u selo. Iako to nisu bili nekakvi opasni četnici, bilo nam je drago što se te noći nisu spustili s brda.

    U Bugojnu je tih dana bio smješten stožer 1. proleterske divizije NOVJ, gdje sam kao i u zapovjedništvu mornarice podnio isto izvješće članu VŠ NOVJ Sretenu Žujoviću-Crnom i članu stožera te divizije Milanu Simoviću-Zeki. Sastavši se tijekom 1986 s generalom Simovićem, rekao mi je da se ne sjeća nazočnosti druga Žujevića-Crnog. On vjeruje da je na tom sastanku bio nazočan Milentije Popović. To je lako moguće, budući do tada nisam poznavao ni jednog od njih. No kako bilo, na njihov zahtjev to izvješće predajem i u pismenom obliku. Po završetku razgovora pokazujem im vrećicu zlatnika koju sam u Bariju dobio od službenika S.O.E. za rješavanje možebitnih kriznih situacija tijekom obavještajnih zadaća. Tu zapečačenu vrećicu s 25 (ili 50) zlatnika sam ranije poušao predati i admiralu Černiju, no on je odbio primiti. Zato se sa zadovoljstvom riješavam te vrećice u Bugojnu, gdje je preuzima Žujović (ili Popović?). Sutradan ujutro putujem iz Bugojna u Jajce s partizanskim vlakom. To putovanje mi se činilo potpuno nestvarno. Organizirani željeznički promet na slobodnoj partizanskoj teritriji bio je nevjerojatan prizor usred porobljene Europi. Istog 1. studenog stižemo u Jajce, a mene smještaju u jednu bosansku kuću neposredno pod vodopadom rijeke Plive. Tu su bili smješteni Ivo Lola Ribar, Vladimir Velebit, Miloje Milojević, Radovan Zogović i Vladimir Dedijer. Sljedećih pet dana od 2. do 6 studenog, podvrgnut sam usmenom ispitivanju u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi. Jedino što smo zbog buke vodopada morali govoriti povišenim glasom. Glavni ispitivači bili su Ivo Lola Ribar i Vladimir Velebit, a ja sam im ponavljao već izrečeno Černiju i Simoviću, samo ovaj put uz puno više podrobnosti.

(slika partizanskog trabakula je posuđena s ovog bloga)

012station @ 23:59 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3