Blog
srijeda, rujan 12, 2007

Povijest se ponavlja. Do sad nisam vukao paralele između Zobundžijinih tekstova i onoga što nam se trenutno radi, ali danas moram. Pogibija Ribara 1943 i pad VIP helikoptera 2007, u biti su posljedice istog uzroka. Podobnosti umjesto stručnosti ljudi koji upravljaju zrakoplovstvom. Apsurda koji ovih dana doživljava svoj vrhunac s postavljanjem nezrakoplovaca kao zapovjednika u Učilištu HRZ. Pa to što danas radi Ronjina administracija, još davne 1943 se nisu usudili učiniti "neškolovani" partizani. Čak su i oni shvaćali važnost kontinuiteta i specifikuma letačke izobrazbe, objeručke primajući u svoje redove zrakoplovce NDH...

* * * * * *

U izmjenjenoj vojno-političkoj situaciji nakon kapitualacije Italije, naglo se počela otvarati perspektiva stvaranja zrakoplovstva NOV. Na aerodromima u Hrvatskoj i Sloveniji zarobljeno je desetak aviona. U to vrijeme mnogi letači iz Bojnog zrakoplovstva NDH preletjeli su na letjelišta pod kontrolom NOV. Prelaskom na slobodni teritorij, u NOV pristupa nadalje i određeni broj zrakoplovaca (uglavnom Slovenaca) pristiglih iz talijanske internacije ili zatočeništva. Prva središta za okupljanje zrakoplovaca bila su većinom u Hrvatskoj - Bunić u Lici, Grobnik kod Rijeke, Divulje kod Trogira, te Zalužani kod Banja Luke (BiH) i aerodrom kod Gorice (Slo). Nastupa potreba za koordinaciju napora za izgradnju zrakoplovstva, pa je pri Vrhovnom Štabu NOVJ ustanovljeno Vazduhoplovno odjeljenje pod zapovijednanjem Mile Pavičića. On je u bivšem kraljevskom zrakoplovstvu bio kapetan II. klase, koji se priključio partizanima s prvim danima ustanka u Srbiji. Iako Hrvat iz Like, bio je zapovjednik Kraljevačke čete, a zatim Kopaoničkog odreda. Sljedeći odlučan korak u okupljanju zrakoplovaca i stvaranju zrakoplovstva NOV nastupa u momentu kad je na inicijativu Tita, uspostavio Prvu zrakoplovnu bazu sa sjedištem u Livnu. Za zapovjednika baze postavljen je Mile Pavičić, komesar je bio Savo Kereković, a pomoćnik zapovjednika baze Milan Simović-Zeka. Glavne zadaće prve zrakoplovne baze, bile su okupljanje zrakoplovaca i njihova priprema (obuka) za stvaranje prvih zrakoplovnih postrojbi, zatim prihvat i održavanje aviona prebjeglih iz NDH, te pronalazak i uređenje letjelišta na slobodnom teritoriju. U skladu s tim izdata je zapovijed svim postrojbama NOV o upućivanju zrakoplovca u Livno.

Dana 8. studenog 1943 radio "Slobodna Jugoslavija" upućuje poziv svim zrakoplovcima pristašama NOB-a da iz stranih vojski pređu u NOVJ. U Livno stižem dva dana nakon toga i javljam se vodstvu baze zbog upoznavanja s općom situacijom. Ljudstvo baze bilo je smješteno u velikoj zgradi državnog poljoprivrednog dobra na sjeverozapadnom kraju grada, uz cestu prema Bosanskom Grahovu. Do dana mog dolaska tamo je okupljeno oko 30 letača i 40 ljudi tehničke i pomoćne struke. Znači okupljanje je još bilo u početnoj fazi. Ne ulazim odmah u uži stožer baze (jer me vjerojatno još provjeravaju), već me postavljaju za voditelja stručne izobrazbe i zapovjednika voda sa 20-ak ljudi. Zapovjednici druga dva voda bili su Branko Kraus i ako se ne varam Franjo Kluz. Naša zadaća je bila briga o disciplini i njihova temeljna izobrazba o avionima i PZO-u. Napominjem kako je većina ljudstva baze bila nenaoružana, budući nismo smatrani operativnom postrojbom. U biti smo iz dana u dan čekali zapovjed za pokret prema moru, a zatim prema Italiji. Osim spomenutog zapovjednog kadra, pamtim sljedeće pripadnike baze: Viktor Bubanj, Ljubiša Ćurgus, Mile Rodić, Svetozar Bukalov ing., Josip Ungar ing., Albert Fizir, Vlado Pedišić, Josip Klokočovnik, Oto Pongrac, Milan Kuprešanin, Ivica Turković, Đuro Zeljković, Đorđe Burić, Danilo Smeh, Rudolf Čorak, Milan Hlača, Milan Kralj i drugi.

Delegati II. zasedanja AVNOJ-a razgledavaju maskirani avion Dornier Do 17E (ex. 0313), koji je 8. studenog 1943. prebjegao iz zrakoplovstva NDH partizanima u Livno

Osim nabrojanog ljudstva, dva dana prije mog dolaska pridružio nam se Dornier Do 17E preletom iz Zrakoplovstva NDH s posadom Đamil Bukovac, Kruno Kulušić, Viktor Tabaković i Petar Ercigonja. U tom trenutku bio je to jedini vojni avion kojim je baza raspolagala. Inače u sastavu svog voda imao sam i nekolicinu mladića ispod 20 godina, koji su negdje na sjeveru Hrvatske (Sveta Nedjelja op.u.) pohađali zrakoplovno-jedriličarski tečaj. Krajem 1943 većina polaznika tog tečaja prebjegla je u partizane, no u poslijeratnoj literaturi sudbina tih mladića nigdje nije opisana, pa čak ni spomenuta. Iz svega navedenog jasno proizilazi da je sastav ljudstva Prve zrakoplovne baze bio vrlo heterogen. Razlike među ljudstvom su išle od godina (17 do 40), stupnju stručne i školske izobrazbe, letačkom znanju i iskustvu, prethodnoj vojnoj izobrazbi i pripadnosti. Približno 50% pristiglo je iz operativnih postrojbi NOV, a mnogi među njima bili su prvoborci na vodećim vojnim ili političkim pozicijama. Druga polovina ljudstva, odazivajući se na poziv maršala Tita, pristigla je iz letačkih postrojbi Zrakoplovstva NDH. Nešto kasnije počeli su pristizati zrakoplovci iz Slovenije. Takva neujednačena letačka izobrazba nije omogućavala organizaciju nastave s ciljem preuzimanja suvremenih aviona i početka ratovanja s njima. Stoga se nastava ograničila na stjecanje osnovnih znanja o suvremenom ratnom zrakoplovstvu, dok je glavni napor stavljen na političku izobrazbu sa ciljem uklapanja u ideološki ujednačen kolektiv ljudi sa različitom prošlošću.

Krajem mjeseca, dana 27. studenog 1943 došlo je do nesretne pogibije Ive Lole Ribara i ljudi iz njegove pratnje. Dan ranije, negdje pred ponoć, probudili su me i odveli u zapovjedništvo mjesta Livno. Tamo me dočekao Lola Ribar i zatražio od mene još neke dodatne informacije o našima u Egiptu. Sutra ujutro je trebao poletjeti za Bari, te s delegacijom pod njegovim vodstvom produžiti za Kairo. Odmah po dolasku u Kairo htjeo se povezati sa mojim kolegama hidroavijatičarima. Zato sam sutra bio zaprepašten s viješću o njegovoj pogibiji u Glamočkom polju. S njim tada stradaju dva britanska časnika Major Wederly i Captain Knight, komesar baze Kereković, i tri naša letača - Petar Ercigonja, Božo Uršić i Petar Kuzmić. Taj tragični događaj zbio se prvenstveno zbog nepridržavanja osnovnih mjera opreza na ratnom letjelištu. Tijekom istrage o uzrocima tragedije, sumnja je pala na meteorologa-radista iz Glamočkog polja, koji je navodno radio-vezom neprijatelju prenio informacije o planiranom vremenu polijetanja Do 17. No ta sumnja nije imala nikakve čvrste osnove, što kasnije potvrđuje i sam Vladimir Velebit. Slažem se s njim, kako se radilo isključivo o nemaru i neiskustvu našeg aerodromskog osoblja.

012station @ 12:12 |Isključeno | Komentari: 17 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3