Blog
petak, rujan 28, 2007

Izbor kalibra naoružanja na MiGu i Sabreu je bio drastično različit zbog već spomenutih razloga. Sovjetski stručnjaci su smatrali kako je za uništenje bombardera B-29 dovoljan pogodak od svega dva zrna iz topa kalibra 23 mm. Prema tome, masa zrna nije bio problem na MiGu-15. Top NR-23 je koristio zrno mase 200 g i imao je gustoću paljbe od 14 zrna u sekundi. Zrno topa N-37 kalibra 37 mm imalo je masu 735 g, ali je imalo malu gustoću paljbe (samo 7 ispaljenih zrna u sekundi). Početna brzina tih vrsta zrna bila je gotovo jednaka i iznosila je 690 m/s, ali su im se zato balističke osobine razlikovale. Tako su u zračnim borbama piloti F-86 zapazili kako granate od 23 mm prolijeću malo iznad njih, dok istovremeno granate od 37 mm prolaze malo ispod njih. Takvo loše usklađivanje putanja tih dviju vrsta granata je, pored male gustoće paljbe, bio glavni problem u gađanju vrlo pokretnih ciljeva, poput F-86. Naravno, taj problem se nije javljao uslijed gađanja velikih i slabo pokretnih ciljeva poput B-29, koji je u potpunosti zbrisan s dnevnih letova i prisiljen samo na letenje noću. Sabreovih šest strojnica kalibra 12,7 mm ostvarivalo je gustoću paljbe od 120 zrna u sekundi. Pritom su balističke osobine zrna bile izvanredne. Ipak, u praksi se pokazalo kako je masa tog zrna nedovoljna jer se često moglo vidjeti u pilotskim izvještajima kako su se usprkos pogocima, MiGovi vraćali kući. Pritom razlog stalnog spominjanja oborenih aviona MiG-15 i F-86 u odnosu 10,2 : 1 nije bio samo zbog američkog pretjerivanja i pohvale svog zrakoplovstva, koje je često spašavalo američke kopnene snage od poraza u tom ratu. Razlog može biti i zbog pogrešaka nastalih na temelju podataka dobijenih sa snimaka foto-kinostrojnica, koje su služile kao objektivni dokaz pojedinog obaranja.

Međutim, na jedan pogođeni avion, ponekad bi paljbu otvorilo još nekoliko drugih lovaca i tako bi svi dobijali snimku obaranja. To se nije događalo prilikom susreta između nekoliko lovaca sa svake strane, ali se događalo u bojevima između velikog broja lovaca s obje strane. Temeljem takvih snimaka, tijekom Bitke za Britaniju dobio bi se uvijek za više od 30% uvećani broj prijavljenih obaranja aviona u odnosu na izbrojene olupine na zemlji. To se nije odnosilo na borbe iznad mora. Drugim riječima, kada dođe do “gužve” u zraku kakva je bila u Bitci za Britaniju, na jedan avion koji je tek pogođen i pritom se zadimi, obično paljbene zalaze sa strane izvrši još nekoliko lovaca, sve dok pogođeni avion ne udari u zemlju. Amerikanci nisu mogli prebrojavati oborene MiGove na zemlji, već su obaranja dokazivali uglavnom na temelju snimaka foto-kinostrojnica. U Koreji je isto tako ponekad bilo “gužvi” u zračnim borbama. Usprkos tome, ova raščlamba jasno pokazuje potpunu američku prednost u zračnim borbama. Amerikanci su pritom i sami isticali kako taj rezultat ne bi bio ni približno ostvaren u slučaju da su MiGovima upravljali odabrani, potpuno obučeni i borbeno uvježbani, ruski, češki ili poljski piloti, što je istinita tvrdnja jer bi iskusniji piloti znali primijeniti odgovarajuću zrakoplovnu taktiku kojom bi izbjegli manevre u kojima je njihov avion inferioran, a pritom protivniku nametali i koristili one manevre u kojima je superioran.

Sabre i MiG-15 ljuti protivnici iz Koreje

Primjerice, tijekom Bitke za Britaniju lovačke borbe su često vođene između britanskog Supermarine Spitfirea i njemačkog Messerschmitt Bf 109. Obično se govori kako su ta dva klipna lovca gotovo u potpunosti bila izjednačena u ukupnim performansama. Izjednačenost performansi nije jedini parametar, već su se morali primjenjivati i pravilni postupci. Na primjer, ako bi Spitfire primijetio Bf 109 iza leđa i htio ga se “otresti” prelaskom u obrušavanje, bio bi gotov za nekoliko sekundi. Bf 109 je sa znatno većim specifičnim opterećenjem krila imao veće ubrzanje i brzinu u obrušavanju. Nasuprot tome, ako bi pilot Spitfirea krenuo u oštre zaokrete s klizanjem u horizontalnoj ravnini, a Bf 109 ga pokušao pratiti, vrlo brzo bi izletio ispred njega. Pilot Spitfirea bi ga tada dobio na maloj udaljenosti na ciljniku (od 1 do 2 sekunde) i trebao je samo pritisnuti okidač strojnica. To je vrijedilo u usporedbi aviona MiG-15 i F-86 jer se obično navodi kako su ta dva mlazna lovca sa strelastim krilima po ukupnim značajkama bila realno izjednačena. Konačno, potrebno se je osvrnuti na zaključke iz borbi u zračnom prostoru Koreje.

    Ponašanje sjevernokorejskih i kineskih pilota koji su primarno napadali bombardere B-29 i lovce-bombardere F-84 “T-jet”, a pritom izbjegavali borbe s F-86 Sabre, potpuno je krivo protumačeno. Izbjegavanje zračnih borbi s lovcima i korištenje samo jednog zalaza u napadu na F-84E je krivo protumačeno kako je vrijeme manevarskih zračnih borbi zapravo prošlost i kako je pritom jedna od osobina lovačkih aviona postala znatno važnija od svih ostalih, a to je njihova najveća brzina leta. Odmah nakon Korejskog rata na to gledište se nadovezao “bauk” nuklearnog rata, a tada su nuklearne bombe prenosili samo bombarderi. Stoga je sve trebalo podrediti ideji njihovog obaranja prije stizanja na cilj, a to se moglo ostvariti samo na način postizanja što većih brzina lovaca i bez obzira na smanjenje pokretljivosti.

012station @ 09:10 |Isključeno | Komentari: 23 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3