Blog
četvrtak, listopad 25, 2007

Istraživanja na području daljnjeg povećanja brzina aviona preko 2 Macha vršena su već od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća s različitim eksperimentalnim avionima. Ta istraživanja su pokazala kako će dostizanje brzina tri puta većih od zvuka biti teže nego što je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća bio prelazak “zvučne barijere”. Kao najveći problem javlja se aerodinamičko zagrijavanje aviona uslijed velike kinetičke energije zraka pri tim brzinama, kao i dodatno zagrijavanje konstrukcije u blizini motora letjelice. Zbog toga je “paket” problema vezan za let pri M=3 nazvan “toplinska barijera”. Amerikanci su rad na strateškom bombarderu North American B-70 Valkyrie kategorije 3 Macha u obliku velikog deltakrilnog aviona s prednjim stabilizirajućim površinama i sa šest mlaznih motora započeli krajem 1955. godine. Uslijed vrlo visokih troškova program je prekinut već krajem 1959. godine, a službeno u ožujku 1961. godine odlukom tadašnjeg predsjednika SAD-a Johna Kennedya, pri čemu je u revidiranoj formi i bez naoružanja nastavljena realizacija samo dva eksperimentalna aviona North American XB-70A Valkyrie. Ovi avioni su poletjeli 1964., odnosno 1965. godine postigavši tijekom ispitivanja narednih godina brzine od 3220 km/h (M=3) na visinama od oko 21300 m.

Uslijed visokih troškova i tehničkih problema prekinuti su i tadašnji projekti lovaca kategorije 3 Macha, Republic XF-103 Thunderwarrior i North American XF-108 Rapier. Doslovnu realizaciju je jedino doživio program razvoja strateškog izvidničkog aviona započetog pod oznakom U-3, ali nastavljenog 1958. godine pod nazivom A-11 Archangel. Njime je bilo predviđeno preuzimanje vodstva od U-2 Dragonfly u špijunskim misijama, pri čemu bi krstareći s M=3 na visinama od 27 do 29 km imao dolet od 6500 km. Avion je pod velikim velom tajne razvijao ogranak tvrtke Lockheed California s tada službenim nazivom Advanced Development Company, koja je među rijetkim upućenim u ovaj posao bila poznatija kao “Skunk Works” (“smrdljivi poslovi”). Zrakoplovni stručnjaci okupljeni oko poznatog Clarencea “Kelly” Johnsona su sami izabrali naziv “Skunk Works” i poslije 1973. godine ga usvojili kao službeni, sa slikom malog tvora kao zaštitnim znakom, odnosno logotipom. Svoju stručnu uspješnost definiranu kroz moto “brzo, tiho i na vrijeme” dokazali su do tada s nekoliko projekata mlaznih aviona od kojih su svi konstruirani pod velom velike tajne. Projekti poput F-80 Shooting Star, F-94 Starfire, F-104 Starfighter i U-2 Dragonfly predstavljali su vrlo značajna rješenja u razvoju američkog ratnog zrakoplovstva. Svoju aktivnost na specifičnim i tehnološki vrlo naprednim projektima su nastavili i dalje poslije projekta aviona kategorije 3 Macha.

prve "Crne ptice" su bile jednosjedi

Razvoj projekta Archangel započeo je ispitivanjima velikog broja aerotunelskih modela od A-1 na dalje, ali od kojih se tek dvanesti po redu, A-12 (znakovito zar ne?), pokazao kao najperspektivniji za daljnji rad pa je projekt dobio nestandardnu vojnu oznaku A-12 i naziv Archangel II. Avion je projektiran, sagrađen, ispitan u letu i uveden u uporabu, a da o tome u javnosti nije procurila ni riječ. Prototip je poletio 1962. godine, ali za njegovo postojanje službeno se saznalo tek 1964. godine kada je to službeno objavio tadašnji predsjednik SAD-a Lindon Johnson. Jednosjed A-12 je bio prvi avion u svijetu koji je mogao dugotrajno krstariti na brzinama od M=3 te kratkotrajno ostvariti brzinu M=3,35. Svojom pojavom unio je veliki broj novosti i omogućio značajni napredak u razvoju borbenih aviona velikih brzina. Oblikovan je u formi deltakrilnog aviona s dva snažna motora u gondolama na krilima i jako izduženim trupom plosnatog oblika koji se s blagim prelazima spaja s krilom. Ovakav oblik trupa osigurava veći uzgon aviona i dobija naziv “noseći trup”.

Oblik, konstrukcija i korišteni materijali u izgradnji aviona su prvi put izabrani tako da omogućuju znatno smanjenje radarskog i infracrvenog odraza aviona uz zadovoljenje aerodinamičkih i termodinamičkih zahtjeva, a na inicijativu Kellyja Johnsona. Navedene značajke su u špijunskim misijama trebale doprinijeti što kasnijem otkrivanju, a tada bi temeljem svoje velike brzine i visine leta bio neuhvatljiv za protivničku PZO. Vrlo mali radarski odraz ovako velikog aviona dužine preko 30 m i raspona krila od 17 m ostvaren je zahvaljujući povoljnom vanjskom obliku, unutarnjoj strukturi prednjeg i stražnjeg brida krila u obliku trokutastih rebara s pirokeramičkom ispunom koji “zarobljavaju” dolazeće radarsko zračenje, kao i primjenom materijala za upijanje radarskog zračenja i specijalne boje kojom je avion prekriven. Kada avion miruje ili leti malim brzinama boja je crna, a pri letu na većim visinama i brzinama preko M=2 boja prelazi u indigo plavu. Točan sastav boje je još uvijek tajna, ali se zna kako se njena funkcija u smanjenju radarskog odraza i IC zračenja uslijed aerodinamičkog zagrijavanja bazira na prenošenju električnog naboja između milijunskih mikroskopskih čestica željeza koje se nalaze u njoj.

012station @ 14:21 |Isključeno | Komentari: 23 | Prikaži komentare
copyright JeT Manga ISBN13 978-953-99838-9-3